Marta Razboršek je spoljnopolitička novinarka Slovenske televizije. Dugodišnja dopisnica sa područja bivše Jugoslavije, specijalista za postdejtonska zbivanja u Bosni i Hercegovini i Zapadnom Balkanu uopšte, u intervjuu za N1 govori o takozvanom non-paperu. Nisam sigurna da je Slovenija autor, niti za to imamo relevantne dokaze, ali sve opcije razgovora jesu otvorene - kaže za N1 Razboršek.

N1: Postoji li non-paper?

Razboršek: Izgleda da postoji, barem postoji nešto, što sada svi zovemo takozvani non-paper. I, pošto je za sada jedan političar potvrdio da ga je vidio – albanski premijer Edi Rama u intervjuu pred izbore u Albaniji – očigledno nije ni takozvani. Rama je rekao da mu je taj papir pokazao slovenački premijer Janez Janša. Ne znamo šta su pričali. Moguće da ga je pitao: ‘jesi li ti vidio ovo ili si ti to crtao’? Ne znamo. Ne znači da je to slovenski non-paper. Ono što je vrlo zanimljivo je to da je jedan predstavnik ureda predsjednika Evropskog savjeta (Charlesa op.a ) Michela rekao da je primio taj non-paper već prošli ponedjeljak oko pola sedam i potvrdio da non-paper postoji, a 17 minuta kasnije je drugi to porekao. Da ne mogu potvrditi da postoji. I tako je to do danas.

N1: Otkud Slovenija, kao mogući autor?

Razboršek: Ne znam, teško je reći. Svugdje na prostorima bivše Jugoslavije imate velike unutarpolitičke bitke između desnice ili takozvanih populista i ljevice ili lijeve sredine. Tako i kod nas. Sadržaj tog non-papera je prvi objavio vaš mediji, Politički.ba, koji je navodno podatke o tome dobio od slovenačkih diplomata, a i iz Brisela. Te slovenačke diplomate nekad bi dobijale pitanja od evropskih kolega na temu tog non-papera. Kao – a šta ste mislili sa time, a šta sa onim?

N1: Ako postoji non-paper da li je bilo ko od vas, iskusnih političkih novinara u Sloveniji, to vidio? 

Razboršek: Kod nas je segmente tog non-papera objavio portal Necenzurirano.si. To sam vidjela i ja. Ali koliko je meni poznato, autor članaka iz Bosne i Hercegovine ima čak i više tačaka iz tog navodnog non-papera.

N1: Zašto je vaš premijer Janša telefonom razgovarao sa članom našeg predsjedništva Šefikom Džaferovićem tek sada te zašto baš s njim?

Razboršek: Ja ne mogu pričati u premijerovo ime, tako da ne znam zašto je čekao pet dana. Možda baš zbog naše domaće opozicije. Istina je da je već prije toga, u nekoliko navrata na Twitteru, napisao da je to lažni dokument ili da je laž sve što kažu kritičari ili je okrivio domaću ljevicu da promoviše nešto što ne postoji. Između ostalog je komentirao i brigu Tanje Fajon sa riječima da se sve za šta su se socijaldemokrate u prošlosti zalagale raspalo, pa i bivša SFRJ. Gospodina Džaferovića je vjerovatno nazvao zbog toga što je u tom non-paperu u pitanju i budućnost Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. I njemu je jasno rekao da slovenska vlada nije autor nikakvog non-papera o budućim etničkim granicama BiH i bivše SFRJ. A Slovenija je, sa druge strane, podržala hrvatski non-paper, koji postoji, pošto ga je u Sarajevu predstavio i hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. Taj dokument u 14 tačaka od Bosne i Hercegovine traži reforme – i promjenu biračkog sistema, a od Evropske unije da podrži evropski put BiH.

N1: Da li je predsjednik Pahor znao o bilo čemu prilikom službene posjete BiH, jer predsjedavajući Dodik je prvi izašao u javnost s tim?

Razboršek: Predsjednik Pahor je kategorički odbacio izjave da je on taj EU zvaničnik koji se već raspituje u vezi sa tim non-paperom. Ali moguće je da su neki baš zbog toga taj non-paper onda pripisali Sloveniji. Sigurna sam da predsjednik ne podržava promjene koje bi mogle dovesti do novog krvoprolića. Pahor je uvijek predan miru. Kazao je da se na početku ideja podjele teritorija između Srbije i Kosova, koju su usaglašavali predsjednici Vučić i Thaci nije činila potpuno out, pošto bi do toga moglo doći dogovorom i bez krvoprolića. Ali njega je kasnije i njemački predsjednik ubijedio da je ideja loša, pošto bi sa time otvorila Pandorina kutija, a sljedeće takve podjele vjerovatno ne bi prošle sa dogovorom. Uvjerena sam da su sve te teme, pa i moguće podjele, uvijek na dnevnom redu iza zatvorenih vrata, ali obično ne dođu u javnost. Ovaj put jesu.

N1: Kako povezujete aktuelnu potvrdu Rame, ali i reakcije Srbije i Hrvatske – koje su potpisnice Dejtonskog sporazuma?

Razboršek: Rama je potvrdio to što svi sada znamo – da neki papir postoji. Očigledno već duže vrijeme. Ponavljam, to ne znači da je slovenački. Očigledno su svi u regionu u to upućeni. Vučić je inače rekao da ne zna za taj non-paper, ali je sa druge strane isto tako kritizirao beogradsku čaršiju koja se odmah digla na noge. Pošto, kao što kaže uvijek se uzima Srbima, a kad bi im se jednom nešto dalo to nije u redu. Na neki način je to istina da je jedino Srbija ostala bez dijela svog teritorija. I Lavrov koji je komentirao non-paper i rekao da ga ne podržava je sa druge strane istakao mogućnost promjena za koje bi se zalagala Srbija. Plenković kaže da ne zna ništa zvanično i nezvanično o slovenačkom non-paperu, ali to ni nije teško kad nije slovenački – ako se malo našalimo. Sa druge strane, hrvatski predsjednik Milanović je rekao da Srbija do Drine i Hrvatska do Une ne dolazi u obzir i da je non-paper ‘big shit’ i dodao da ne misli BiH, nego papir. Svi znamo da je prije par godina BiH nazvao velikim sr*njem, pa se sada pokajao. Ali Milanović je u komentaru non-papera rekao da Hrvati u BiH trebaju veću autonomiju. I o tome se u suštini priča u hrvatskom non-paperu. Koji je podržala i Slovenija. Slovenačku podršku Hrvatske na putu u Schengen i za sada vrlo kooperativnu ulogu premijera Janše, Milanović je isto tako pohvalio. A poznato je da još čekamo implementaciju arbitražne odluke o granici između dviju zemalja…

N1: ‌Da li postoje saznanja u Briselu ili kako je bh. novinar Sead Numanović rekao da i Angela Merkel “taj non-paper” ima na stolu?

Razboršek: Koliko znamo iz nezvaničnih izvora, taj čuveni non-paper imaju i strani diplomati. Ko tačno, ne znam. Sada svi!?

N1  Da li postoji bilo kakav dogovor sa Miloradom Dodikom, predsjedavajućim Predsjedništva BiH?

Razboršek: To ne znam – možda ga neko od drugih država ima, možda ga ima i neko sa naše strane. Ali pošto pratim i njegov stav već dugo godina mislim da on od Daytonskog dogovora neće odustati, ali o otcjepljenju priča kad mu se prijeti novim Daytonom.

N1: Da li je sve tempirano uoči skorog Samita EU – Zapadni Balkan kojem je Slovenija domaćin ili moguće, budućeg predsjedavanja Slovenije EU?

Razboršek: Pa da, u toku su pripreme. Ali sigurna sam da je za sastanak o Zapadnom Balkanu bolje sjesti za isti sto ili više stolova i da su uvijek sve želje, pa i takve nacrtane na onoj mapi, na stolu. Ali to ne znači da će se takve podjele desiti. Mislim da je to i upozorenje Evropskoj uniji šta bi moglo da se desi bez evropske perspektive. I baš u tom smislu se predsjednik Pahor zalaže za paketno primanje svih tih država u Evropsku uniju bez nekih pretjeranih uvjeta. Jer svi uvjeti će se onda ispuniti unutar EU. To je po njegovom dubokom uvjerenju rješenje za region i Evropu . Znači odluka Evropske unije treba da bude strateška i geostrateška. Kao što se priča da je taj non-paper slovenački, priča se i da je u suštini napisan u Budimpešti u dogovoru sa Moskvom. A sa treće strane da je napisan u Budimpešti, a da ga je plasirao Washinton. A ne zbog željenih promjena granica, nego da se stvari vide i smire i onda radi dalje na teritorijama kakve jesu.

N1: Koje su uloge Orbana i Rusije i kakva je njihova veza u ovom slučaju sa Slovenijom?

Razboršek: Poznato je da je slovenski premijer prijatelj sa Viktorom Orbanom, ali je – recimo tako – možda malo više proamerički nego naklonjen Rusiji. Orban je bio dobar i sa Putinom i sa Trumpom. Janši je Trump neko koga kopira, na Twitteru. I zbog toga što često kritizira medije. Poznati smo u Evropi. Nazvali su ga ‘Maršal Tvito’. Ljudi bliski Orbanu su postali vlasnici nekoliko pro Janšinih medija, isto tako su vlasnici medija i u Srbiji i šire. I ti mediji jedni druge citiraju često i tako da neka slovenačka priča prije izađe u Srbiji nego kod nas, pa je onda ovi citiraju – evo, vidite, čak i strani mediji pišu o tome. Ista ili slična je i situacija sa druge strane – sa medijima koji su naklonjeni ljevici. Tako da su mediji rijetko ‘neopredijeljeni’ . Samo javni servisi, recimo, bavimo se traženjem istine između tih (polu)istina. Ništa nije crno-bijelo.