Jedna od tema N1 emisije Novi dan bila je zloupotreba dječijih prava u postupku razvoda braka i povjeravanja djece i izdržavanja i zaštita djece u sudskim postupcima općenito. Zašto je toliko problema u implementaciji porodičnog prava? Brinu li institucije kojima je to nadležnost o interesu djece, pitali smo profesoricu Džamnu Duman Vranić , profesoricu na predmetima naučne oblasti Porodično pravo na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i Amilu Mujčinović, advokaticu.

Institucije donose šablonizirane odluke, sve je češće onemogućavanje kontakta jednog roditelja s djecom. U praksi sav teret roditeljske odgovornosti spada na jednog roditelja i to najčešće majke, roditelji odvode djecu u druge države bez saglasnosti drugog roditelja i u tome im niko ne sprječava.

Bračni sporovi spadaju u posebne parnične postupke za koje vrijede posebna načela, jedan od njih jeste hitnost postupka i specijalizacija sudije. Međutim, kod nas tih načela manjka, kažu naše gošće. Jedan prvostepeni postupak može trajati godinu dana, a drugostepeni traje sigurno do 3-4 godine. Nažalost, u praksi ovi procesi nisu hitni i pristupa im se prilično površno. Službenici u sudskim postupcima, nemaju posebnu edukaciju što stvara sistemski problem, kaže Mujčinović.

“Oni nisu svjesni sadržaja načela. To su načela zaštite djece. Sud je dužan shodno načelima posebnih postupaka po službenoj dužnosti da ide i mimo i preko tužbenog zahtjeva. Izjednačavnaje bračnih sporova sa drugim parničnim sporovima je ključni problem”, kaže profesorica Duman.

Problemi zaštite djece i odgovornost roditelja za staranje

Jedan od problema sa kojima se susreću u sudskoj praksi je taj što roditelj koji dobije starateljstvo nad djetetom, brani drugom roditelju komuniciranje sa istim.

“Mi imamo slučajeve gdje očevi ne vide djecu po dvije do tri godine, jednostavno majka opstruira te kontakte” kaže Mujčinović i dodaje da nemamo mehanizme za rješavanje tih problema osim oduzimanja roditeljskog staranja u vanparničnom postupku, ili čak da se postupak odnese na izvršenje koje je ne izvodivo zbog proteka vremena. Socijalni radnik tada obavlja razgovor sa djetetom da li želi biti sa ocem, što može biti traumatično po dijete.

“Ne možemo pustiti da dijete bude nezaštićeno ako roditelji ne mogu riješiti pitanje staranja“, ističe Duman Vranić.

Temeljno pravo djece je život sa roditeljima. To pravo se mora shvatiti tako da se moraju realizirati sve pretpostavke zaštite djece. U postupcima se mora djelovati da se veza između roditelja i djece uspostavi, bez obzira ko je preuzeo starateljstvo. Svakako, postoje isključivi slučajevi, recimo, kada se dešava nasilje u porodici, obično nasilje nad ženama.

Istanbulska konvencija govori o svim ovim problemima. Nasilje nad ženama jeste i nasilje u porodici – što znači da je i dijete direktno uključeno. Pitali smo šta kada majka ne želi prijaviti nasilnika? Profesorica Duman je objasnila da se dijete tada stavlja u drugi položaj, a ukoliko se ne prijavi, postoje mehanizmi kojima se štiti interes djeteta.

Izdržavanje djeteta i alimentacija

Postoje dva problema kada je u pitanju praksa izdržavanja djeteta.

Advokatica Mujčinović kaže da je u svojoj karijeri imala slučajeve u kojima žene nakon 10 godina nisu tražile alimentaciju. Majke ne traže izdržavanje jer im ne trebaju pare i to je prvi primjer.

“10 godina nije tražila alimentaciju, nađem se u situaciji da naružim tu osobu, kakav ste vi roditelj kako brinete o interesu djeteta”, naglasila je Mujčinović.

Drugi primjer je da ne vjeruju u sistem/odnosno ne vjeruju da će im se naplatiti. “Iz razloga osoba koja ima novaca, ima posao, prijavljena je, nisu prijavljene neke njene nekretnine i jednostavno ne vjeruje da će se naplatiti”, pojašnjava advokatica.

Naglašava da se alimentacija može “retroaktivno” naplatiti.

Sistemski problem je što je alimentacija kod nas optimalno 250KM, a kao takva nije adekvatna uopšte za izdržavanje djeteta. Potrebe djece se ne prate, ni promjene u okruženju, socijalizaciji ili čak inflacija. Kako djeca rastu, potrebe se mijenjaju i alimetnacija ne smije biti fiksna.

“Ne gleda se visina primanja, već potrebe djece, a kod nas je to 250 za sve uzraste”, kaže Duman.

Advokatica ističe da je imala slučajeve u kojima su se roditelji dobrovoljno javljali da daju koliko je potrebno po djetetu. “Moramo biti svjesni činjenice da dijete ima veće potrebe kako raste“, dodaje ona.

“Moram pohvaliti romsku populaciju. Romska populacija koja je formalno-pravno nezaposlena, dobrovoljno kažu koliko hoće, koliko mogu mjesečno dati za djecu. Ako ste na birou, vi ste dužni da radite, kopate kanal ako treba kako biste izdržali svoje dijete”, kaže nam Mujčinović i dodaje da treba educirati roditelje, jer “ne dajete novac za kreme za mamu već za djecu”.

Profesorica Duman dodaje da se ne možete odreći roditeljskog staranja. Čak i kada je dijete oduzeto-ostaje izdržavanje djeteta kao osnovna odgovornosta.

Prvna problematika također se manifestira u manipulativnim tehnikama advokata: na primjer, kada bi se trebala promijeniti visina izdržavanja, majka traži više jer je bivši partner počeo raditi na boljem mjestu, a advokat ga tada savjetuje da pokrene postupak za promjenu odluke o povjeravanju djeteta, te na taj način da ucijeni majku/staratelja da promijeni odluku.

“Mislim da pojedini posrednici nisu educirani da pruže odgovarajuću pomoć u postupku razvoda bračnih partnera. Moramo raditi na etici postupanja“, ističe profesorica Duman Vranić.

Ljudske odnose ne možemo svesti na formulare, a to danas imamo, kaže profesorica. Od rješavanja jednog porodičnog slučaja, zavise životu budućih generacija. Ovo su veliki potresi u životima cjelokupne porodice i ovakav diskurs – tome pristupaju samo kao fazi završavanja svoje radne norme.

Odvođenje djece bez saglasnosti roditelja

Odvođenje djece je trend koji je sveprisutan obzirom na odliv mozgova koji traže bolji život na zapadu. To najčešće kriju i to iz straha da im se to ne onemogući.

Roditelji odvode djecu u inostrane zemlje bez saglasnosti drugog roditelja, a u porodičnom zakonu roditelji koji su staratelji dužni su obavijestiti drugog roditelja za bilo koji bitan aspekt iz djetetovog života. Pogotovo kada je u pitanju toliko velika promjena.

Porodično zakonodavstvo je usklađeno sa konvencijom o pravima djece, a u članu 18. spominje se zajednička odgovornost roditelja kao ideal te je apsolutno neshvatljivo da se odluke o zajedničkom staranju ne donose zajedno, pojasnila je profesorica Duman.

Gošće su naglasile da je sistemski praksa zaštite djece zakazala te da je krajnje vrijeme da institucije sistemski reaguju. Trebamo raditi na razvijanju kolektivne odgovornosti. Educiranju roditelja, djece te sudskih službenika.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad