Rezolucija o genocidu u Srebrenici, koja je jučer usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, došla je kao neka vrsta opomene ovom režimu, ocjenjuje pisac i urednik Fabrike knjiga Dejan Ilić iz Srbije, dok tužilac Radovan Lazić kaže da ga brine to što sama Rezolucija i svi događaji koji su je pratili neće doprinijeti smirivanju tenzija i pomirenju.

Dejan Ilić za N1 kaže da ne razumije slavlje u Srbiji nakon usvajanja Rezolucije, kao ni sve ono što su predstavnici vlasti govorili posljednjih dana pred usvajanje ovog dokumenta u UN.

“Taj zločin se dogodio. Ništa mi novo nismo saznali. Ništa se novo nije dogodilo. Da se Srbija ponašala drugačije. Da se, kad je donosila Deklaraciju o Srebrenici 2010. godine, zaista držala te deklaracije mi, vjerovatno, danas ne bismo imali ovu rezoluciju. Ova rezolucija je praktično došla kao neka vrsta opomene, poraza, kako god hoćete, ovom režimu koji je stari, obnovljeni režim. To je režim iz 90. koji je došao ponovo na vlast 2012. i ovo je poruka tom režimu“, naveo je on.

“Nas se naši susjedi i dalje boje”

Dodaje i da je režim iskoristio Rezoluciju da radi isto ono što je radio i početkom 90-ih – da sprovodi ratno-huškačku kampanju – i tu rezoluciju iskoristio da, kako kaže, pola svijeta i sve susjede zemlje proglasi neprijateljima, a najviše ljude u Bosni i Hercegovini koji nisu žitelji Republike Srpske.

“Uživo smo gledali ponovo kako je išla ta kampanja 90-ih i kako je podizano to ratno raspoloženje i kako se na kraju ušlo u te ratove koje je Srbija izgubila, što nije najstrašnija stvar u svemu tome, nego je najstrašnije da se obrukala i da su srpske jedinice u BiH, počinile zločine, na kraju krajeva i na Kosovu. Tako da, to je problem. Problem je ovaj režim“, rekao je Ilić.

Prema njegovoj ocjeni režim je na Rezoluciju reagovao onako kako jedino i može.

“Mogli su kao čestiti ljudi da kažu ‘nas je sramota što smo učestvovali u svemu tome, nije nam bila namjera da toliki ljudi izginu bez razloga’. To bi radila časna osoba. A zašto to ne radi vlast? Pa zato što su oni ti koji su odgovorni. Nikad nisu zaista položili račun za to što rade. Oni su se politički potpuno obnovili. Praktično su oslobođeni svake odgovornosti za to što se dogodilo u ’90. Sad je na vlasti potpuno obnovljeni stari režim sa svim onim pričama sa kojima se i ušlo u rat i sa svim onim lažima koje su lagali i ’90. lažu i danas. Svoju ličnu odgovornost ili odgovornost kao političara, koji su bili aktivni u 90-ima, prebacili su na cijeli narod. I onda su stid koji bi oni morali da osjećaju, projektovali na cijeli narod, a sebe predstavili kao nekakve branioce naroda. Ja mislim da je to ozbiljan problem, da onaj ko bi trebalo da se stidi, zapravo ne samo da se ne stidi, nego još taj stid prebacio na nekog drugog, a predstavlja sebe kao neku časnu ili čestitu osobu“, kaže Ilić i dodaje da se “nas naši susjedi i dalje boje”.

“Put ka pomirenju je da se svi suočimo sa događajima iz prošlosti“

Radovan Lazić iz Udruženja tužilaca Srbije za N1 ističe da je ono što ga brine to što sama rezolucija i svi događaji koji su je pratili, kako u Srbiji, tako i u regionu, neće doprinijeti smirivanju tenzija i pomirenju.

“Čini mi se da smo u stvari dalje od pomirenja nego što smo bili prije nekoliko mjeseci, a već onda smo bili daleko. Strasti između naroda koji su učestvovali u ratu ’90. godina i koji su na svim stranama pretrpjeli i stravične zločine, a na svim stranama su izvršeni stravični zločini, čini mi se da danas nisu mnogo drugačije nego početkom ’90. kada je sve to počelo i to je ono što je zabrinjavajuće. A opet, kao tužilac moram da kažem da je krivična odgovornost za ratni zločini individualna i da nema kolektivne krivice i da ne mogu narodi da odgovaraju“, kaže tužilac.

Prema njegovom mišljenju, put u pravcu pomirenja je da se svi suočimo sa događajima iz prošlosti.

“Moram da pohvalim javno tužilaštvo u kojem ja radim. Upravo konkretan zločin o Srebrenici, koji je bio predmet rezolucije je aktivan predmet i sudi se u Beogradu pred Vijećem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu. Postupak vodi Javno tužiloštvo za ratne zločine jedine i radi se o činiocima koji su niže rangirani bili u izvršenju tog zločina. Oni najviše rangirani su bili suđeni u Hagu, opet njihove starješine su osuđeni u Bosni i Hercegovini. Ono što bih htio da dodam da je ova optužnica i ovo suđenje koje je u toku proisteklo iz naše istrage uz saradnju, koja je bila izuzetno kvalitetna i izuzetno korisna, sa Tužilaštvom Bosne i Hercegovine i sa pravosudnim organima u BiH i da smo zajedničkim radom došli do toga da se i u Beogradu sudi vjerovatno najteži zločin iz ratnih dešavanja u bivšoj Jugoslaviji, a za koji su odgovorni naši sunarodnici“, kaže Lazić.

Tužilac ističe i da je odnos institucija u stvari odnos države prema nečemu i da su u Srbiji institucije oslabljene, pa čak i potpuno urušene.

“Generalno, ne samo prema ratnim zločinima počinjenim u ime srpskog naroda prema pripadnicima drugih naroda, nego generalno prema ratnim zločinima naša država prema mojoj ocjeni nije pokazala dovoljno veliku odgovornost. Mi danas, nemamo centar za istraživanje rata ili neku drugu ozbiljnu instituciju koja bi se bavila time šta se ’90. zaista događalo. Mi u Javnom tužilaštvu za ratne zločine mnogo više korisnih informacija dobijamo od nevladinih organizacija, kao što je naprimjer dokumentacioni centar Veritas za zločine koji su izvršeni prema građanima srpske narodnosti u Hrvatskoj, nego što možemo dobiti od bilo koje državne institucije“, objašnjava on.

Međutim, Lazić kaže da ima razumijevanje za frustraciju koja je stvorena kod velikog broja pripadnika srpskog naroda odnosom međunarodnih pravosudnih institucija prema ratnim zločinima.

“Ne mogu da ne primijetim da za mnoge zločine koji su na primer izvršeni u Hrvatskoj, koji su bili procesuirani i na kraju niko nije odgovarao. Za zločine izvršene u Oluji svi okrivljeni su i oslobođeni, nije odgovarao niko. Mi smo sada u Tužilaštvu za ratne zločine pokrenuli jedan predmet koji se odnosi na to, ali i tim predmetom se, dok nije ovdje otvoreno, nije bavio niko ni u Hrvatskoj, ni u Međunarodnom krivičnom sudu, ni u Međunarodnom rezidualnom mehanizmu, nešto malo u BiH. Bojim se da to stvara zaista frustraciju i nepovjerenje kod značajnog broja Srba prema međunarodnim pravosudnim institucijama, ali mi se čini da naša država nije ništa učinila ili nije bar mnogo učinila da tu situaciju promjene“, kaže Lazić.

Podsjetimo, jučer je na sjednici Generalne skupštine UN-a usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenici za koju je glasala 171 zemlja. “Za” su bile 84 zemlje, 19 “protiv” i 68 “suzdržano”.

Ovom Rezolucijom je većina zemalja članica UN-a odlučila je da se 11. jul svake godine obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Rezolucijom o genocidu u Srebrenici 11. juli je odobren na isti način na koji je 27. januar određen za Dan sjećanja na holokaust, a 7. april kao Međunarodni dan razmišljanja o genocidu nad Tutsima 1994. u Ruandi.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad