Dok nam pojedini tvrde kako će neki bh. gradovi ostati "bedemi tradicionalnih i patrijarhalnih vrijednosti" - zašto ne počnemo aktivnije govoriti i promovisati vrijednosti ženskog aktivističkog umrežavanja? Vrijedno je znati kako su se žene Bosne i Hercegovine udruživale u ratu, kako su djelovale mirovne aktivistkinje regiona u vrijeme kada je Bosna i Hercegovina zajedno sa svojim gradovima opkoljena i gađana projektilima. Ko još, nakon silnih dokaza, iskustava i sjedočanstava može posumnjati u snagu intelektualnog, političkog, organiziranog otpora žena? Doista, iako su u patrijarhatu podređene i ućutkivane da ne talasaju i da ne napreduju, žene pokazuju da i pod pritiskom tako nepravednog društva mogu pokazati zube i pomjerati granice. Vrijeme je da se o ratu i miru, kao i onom najaktuelnijem progovori iz ženske perspektive, a upravo to smo i učinili u emisiji Iznad okvira. Razgovor smo vodili sa ženom čiji je život svjedočanstvo aktivizma - Jadrankom Miličević.

Miličević, inače osnivačica Fondacije CURE, priču o dugogodišnjem aktivizmu započela je ispočetka.

Ona je, tako, nakon početka rata izbjegla u Beograd sa svoja dva maloljetna sina, no osjećaj krivice zbog, kako kaže, napuštanja prijatelja i porodice dugo nije popuštao. Ipak, pronašla je spas.

“Zahvaljujući mom angažmanu u ‘Ženama u crnom’ ja sam mentalno ostala zdrava”, ističe nam na početku razgovora.

One su se udružile još 1991. godine, a Miličević sa njima još od 1992. godine počinje prozivati Slobodana Miloševića za odgovornost.

“S njima sam svake srijede stajala protiv režima države u gradu u kojem je sve krenulo. Tada su me polako familija, odnosno neistomišljenici krenuli napuštati, i ja njih, i oni mene. Mi sami sebi pravimo kolektivne porodice, u njima ne moramo biti krvno vezani. Mi sami sebi pravimo siguran prostor. Onako kako možemo odabrati lične identitete, tako možemo i one kolektivne – ne moramo prihvatati nešto što nam se nameće”, ističe Miličević.

Neprestano ju je izjedala pomisao da njeni sugrađani nemaju ni struju ni vodu, no brzo su se ukazali dokazi da je uspjela pronaći ispravan put.

“Znate koliko mi je značilo kada smo uspostavili veze, a meni moj pokojni otac kaže ‘vidio sam te – stojiš protiv Slobodana Miloševića’. To je bilo mnogo dirljivo i važno”, ističe emotivno Miličević.

Saradnju sa ženama iz cijele regije, koju je započela umrežavanjem još 1993. godine nastavlja i danas.

“Još tada se vidjelo ko će prihvatiti taj ‘državni’ identitet, a ne ono što želi i može da bude”, prisjeća se Miličević.

Grupe žena su tako, jedne drugima, postale najpouzdaniji izvor pravih informacija o stanju na terenu.

Nisu stale ni kada su stala ratna dejstva.

“2002. godine 48 žena iz cijele regije su bile u Vukovaru, u Kosovskoj Mitrovici, u Tuzli, u Mostaru, u Kraljevu… Tada su po prvi put neke od naših fenomenalnih prijateljica iz Pokreta ‘Majke enklave’ prešle na stranu gdje su im najmiliji bačeni u Drinu”, prisjeća se Miličević, naglašavajući da su jednaka prava i mir cilj ovdašnjih aktivistkinja.

Stavovima bi Miličević trebala biti vodilja svim liderima u BiH i regiji.

“Ne postoji mjesto, selo, grad gdje ne mogu doći. Zato što svagdje gradim odnose. Tako je kad se u najtežim trenucima napravi dobro vjerovanje, zajednički rad za dobrobit svih”, naglaša Miličević.

O snazi ženskog organizovanja, ali i zanemarenosti njihovog položaja u prošlosti – govori i podatak iz istraživanja napravljenog 2005. godine: U Sarajevu u tom momentu nijedna žena umjetnica od grada nije imala ustupljen prostor za umjetnost ili atelje, dok je muškaraca bilo preko 190.

Stoga, Miličević stupa u organizovanje Pitchwise festivala ženske umjetnosti i aktivizma, a za kojeg je uporno slušala da neće uspjeti proizvesti novitete. Festival ove godine postaje punoljetan, a zahvaljujući njemu Sarajevo je upoznalo brojne eminentne svjetske, regionalne i domaće umjetnice.

Miličević je od 2019. godine i članica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa.

Ono što se desilo u Banjaluci ranije ovog mjeseca, smatra ‘čistim primjerom fašizma’.

“Ovo je montirani proces i montirana akcija. Dovoljno je bilo samo pratiti izjave Dodika i Stanivukovića. Te nebuloze bilo je strašno slušati, a mi smo samo htjeli razgovor za dobrobit zajednice. Policija je svo vrijeme bila u kontaktu sa napadačima”, tvrdi sagovornica N1.

Dok Miličević naglašava kako se važno “zbiti u prve redove” sve do momenta dok se svi građani ne osjećaju sigurno u svojoj državi, dodaje kako će, uz Bh. povorku ponosa ponovo stajati 24. juna u Sarajevu.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad