Sarajlija u misiji probijanja izraelske opsade: Nosim glas sarajevskih žrtava ka žrtvama Gaze

Njegov tekst za Osservatorio Balcani e Caucaso, u kojem piše o humanitarnom pravu i aktivizmu, prenosimo u cjelosti:

Nosim sjećanja na Sarajevo pod opsadom – dane bez vode i struje, uvučene oči ljudi koji su odavno zaboravili okus hljeba, djecu koja se igraju pod granatama i snajperskom vatrom, i stalnu prijetnju na redovima za podjelu hrane. Opsada nije samo rat; to je sporo, namjerno uništavanje jednog naroda.

Ono što se danas dešava u Gazi nije mnogo drugačije. Paralele nisu potpuno iste – nijedna opsada nije – ali određeni obrasci u namjeri prepoznatljivi su: kolektivno kažnjavanje civilnog stanovništva, normalizacija gladi i erozija čovječnosti.

Međunarodni sud pravde (ICJ) je prije više od godinu i osam mjeseci izdao niz privremenih mjera kojima se od Izraela zahtijeva da spriječi nepopravljivu štetu civilima, omogućavanjem osnovnih usluga i humanitarne pomoći širom Gaze. Te mjere su obavezujuće za strane u postupku i autoritativne za odgovor međunarodne zajednice, naglašavajući obavezu države da spriječi glad u skladu s Konvencijom o genocidu i međunarodnim humanitarnim pravom. Njihova svrha nije politička, već preventivna: spriječiti glad, zaštititi civile i obnoviti zakonitost.

Međutim, Gaza danas trpi namjernu deprivaciju, s indikatorima koji u nekim dijelovima prelaze i pragove gladi. Prema UN agencijama i vodećim nevladinim organizacijama, od oktobra 2023. ubijeno je više od 61.000 Palestinaca, među kojima najmanje 18.430 djece, dok je 2024. bila najsmrtonosnija godina za novinare u historiji (85 ubijenih u ratu Izrael–Gaza, gotovo dvije trećine od ukupno 124 ubijena novinara širom svijeta) i godina s najvećim brojem poginulih zaposlenika UN-a u historiji, uključujući stotine članova UNRWA-e.

Uz ove brojke, koje ruše moderne rekorde po stradanju civila, treba dodati i uništenje bolnica, škola i vodovodnih sistema – objekata zaštićenih međunarodnim humanitarnim pravom – koji su sistematski devastirani. WHO izvještava da je 94% bolnica oštećeno ili uništeno (samo 19 od 36 djelimično funkcioniše); UNICEF-ov obrazovni klaster navodi da je skoro 90% školskih zgrada oštećeno ili uništeno; dok Oxfam dokumentuje uništenje oko 1.675 km vodovodnih i kanalizacionih mreža, s pojedinim područjima koja preživljavaju sa samo 5,7 litara vode po osobi dnevno – jedva dovoljno za jedno ispiranje toaleta.

Kancelarija UN-a za ljudska prava upozorila je da ponovljena upotreba teških bombi od 900 kg u gusto naseljenim urbanim područjima izaziva ozbiljne sumnje u pogledu principa razlikovanja, proporcionalnosti i mjera predostrožnosti – osnovnih zaštita jus in bello u međunarodnom humanitarnom pravu. Po obimu i intenzitetu, specijalna izvjestiteljica UN-a Francesca Albanese ističe da je na Gazu bačeno oko 85.000 tona eksploziva – razorna moć ekvivalentna šest atomskih bombi bačenih na Hirošimu – na jedno od najmanjih i najgušće naseljenih mjesta na svijetu.

Sve zajedno – masovne civilne i dječije smrti, rekordno ubijanje novinara i humanitarnih radnika, te uništavanje bolnica, škola i vodovoda – predstavlja, kako navode OCHA, WHO, MSF, Oxfam i eksperti UN-a, kontinuirani obrazac devastacije koji krši upravo ona pravila međunarodnog humanitarnog prava koja su stvorena da takve zločine spriječe. Sva ta ponovljena uskraćivanja osnovnih usluga efektivno izvrću zaštite jus in bello, uspostavljajući "razumne osnove" za tvrdnju da su pragovi genocida ispunjeni, što je detaljno dokumentovano u izvještaju Anatomija genocida (mart 2024) specijalne izvjestiteljice UN-a Francesce Albanese.

A šta je s humanitarnom pomoći koju nudi međunarodna solidarnost? Sistemi dekonflikcije, namijenjeni da zaštite kretanje humanitarnih konvoja i radnika, se urušavaju. Human Rights Watch dokumentovao je brojne slučajeve u kojima su humanitarni konvoji ili skladišta – čije su koordinate bile podijeljene izraelskoj vojsci – pogođeni bez upozorenja, što ukazuje na strukturne nedostatke koji ugrožavaju i humanitarne radnike i civile.

Najdublja moralna i profesionalna rana humanitarnog radnika jeste vidjeti kako mjesta označena kao sigurne zone ili punktovi za distribuciju pomoći postaju zone koncentracije i istrebljenja civila. Izvještaj MSF-a iz augusta 2025. – "Ovo nije pomoć. Ovo je orkestrirano ubijanje" – pokazuje da mjesta kojima upravlja GHF privlače očajne civile u "zone smrti“" Preživjeli svjedoče o snajperskoj vatri, udarima dronova i masovnim žrtvama.

Ovaj paradoks mora se jasno imenovati: "državno kontrolisana" humanitarna arhitektura, bez nezavisnog, na pravima zasnovanog nadzora, pretvorila se u mehanizam "orkestriranih ubistava", a punktovi distribucije pomoći u zone smrti. Oslanjati se isključivo na ove militarizovane kanale kao jedini način dostave pomoći izgladnjelim civilima znači saučesništvo u njihovom izgladnjivanju. Moramo kategorički odbaciti oružanu "humanitarnost" i zahtijevati neutralne, zaštićene koridore pod nezavisnim nadzorom zasnovanim na ljudskim pravima.

Mi – međunarodni humanitarni sistem – oduvijek smo imali kapacitet da dopremimo potrebnu pomoć; ono što nam je nedostajalo jeste poluga uticaja. Posljednjih mjeseci pokazalo je da diplomatija bez poluge nije ništa drugo do teatar. Čekanje na savršen konsenzus među državama funkcionalno znači dopuštanje spriječive smrti.

Ako se pravni lijekovi priznaju, ali nikada ne primjenjuju, suočavamo se s moralnim neuspjehom: sistemom koji bilježi zločine koje neće spriječiti. Kada formalni mehanizmi kolabiraju i obaveze zaštite ostaju neispunjene, nenasilna građanska akcija nije zamjena za pravo – ona je njegov poziv.

Moje ukrcavanje na flotilu nije čin prkosa, već dužnosti: dužnosti da se međunarodne obaveze poštuju kad sprovođenje zakaže, da se principi afirmišu kad institucije podbace. Nenasilna građanska akcija nije alternativni lanac opskrbe; ona je etički akcelerant zakonitosti. Globalna Sumud / Freedom Flotila jeste građanski poziv na sprovođenje naloga ICJ-a i obnovu pristupa koordinisanog od strane UN-a. To je poziv da se reafirmišu moralni imperativi kada su ih države i institucije napustile.

Nenasilne flotile nisu vojni prodori, već činovi principijelnog eskaliranja. Kada humanitarni kanali propadnu, građani koji uspostavljaju pomorske koridore pozivaju se na univerzalne norme pomoći na moru, otvorenosti i transparentnosti. Takvi činovi ne traže konfrontaciju, već savjest: stavljanje ljudske patnje pred oči svijeta i vršenje pritiska na pravo i politiku da odgovore. Naš cilj nije sukob, već pristup – i odavanje počasti dostojanstvu civila, ne kao pasivnih primatelja milostinje, već kao ljudskih bića koja imaju pravo na život.

Kako je Stéphane Hessel podsjetio, najgori stav je ravnodušnost. Indignacija se mora organizovati, nenasilno, u djelovanje. Ako možete gledati dijete kako gladuje, a i dalje računati političke dobitke -

Ako možete citirati zakon, a ne primjenjivati ga -

Ako možete osuditi genocid, a ne djelovati da ga spriječite -

Onda još niste shvatili šta čovječnost traži.

Plovit ću da zakon ne ostane samo zapisan, već da se sprovede.

Plovit ću u solidarnosti s civilima pod opsadom.

Plovit ću jer solidarnost traži djelovanje.

Plovit ću da se suprotstavim ravnodušnosti.

Plovit ću jer pamtim.

Plovit ću jer djeca Gaze zaslužuju više od našeg samilovanja.

Zaslužuju naš bijes – i našu hrabrost.

Ipak, idem s mirom, sa svrhom, opremljen jasnoćom i smirenošću, s otvorenim rukama i stabilnim pogledom. Nosim glas sarajevskih žrtava ka žrtvama Gaze: povezujući prošlu opsadu i sadašnju blokadu, u nadi da će se dokazati da savjest još diše pred licem proračunate pustoši.

Ukrcavam se, dakle, ne da se suprotstavim oružju, već ravnodušnoj tišini. Plovim – ne iz mržnje, već iz ljubavi. Ne iz bijesa, već iz solidarnosti. Flotila nije cilj – ona je sredstvo da se svijet probudi.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad