Siniša Mijanić je veteran Vojske Republike Srpske, Krešo Primorac je veteran Hrvatskog vijeća odbrane, Amer Delić je veteran Armije Republike Bosne i Hercegovine. Rat je za njih završen odavno, ali borba nije. Oružje su zamijenili mikrofonima, a metke riječima. Ovog puta se bore za mir pod okriljem nevladine organizacije Centar za nenasilnu akciju. Siniša, Krešo i Amer bili su gosti Novog dana. Nekada ratni neprijatelji, a sada saborci u miru poručuju da na svakoj strani ima žrtava kojima se treba pokloniti i budućnost graditi u miru i suživotu.

Siniša Mijanić, veteran Vojske RS za N1 se javio iz Šamca i ispričao svoju životnu, a u isto vrijeme i ratnu priču budući da su one bile isprepletene. Naime, imao je 18 godina kada je morao ići na služenje vojnog roka, a u isto vrijeme je planirao i brak sa tadašnjom djevojkom koja je također završavala srednju školu. Ipak, život je za njega imao nešto drugačije planove.

“Sve je bilo dogovoreno, ali sam otišao na služenje vojnog roka u Banjaluku u Školu rezervnih oficira, onda sam nakon toga otišao za Knin i na ratište. Međutim, nas dvoje smo održavali tu vezu pa smo čak bili zajedno i za vrijeme mog ranjavanja sve do sukoba na ovim prostorima – u BiH i okolini Šamca. I kada su počeli ti sukobi ja sam saznao od njene porodice da je otišla u Njemačku”, ispričao nam je Mijanić.

Dalje ističe da je imao i prijatelja s kojima je bio blizak, ali da su se našli na suprotnim stranama kada je počeo rat. Kaže da nije mogao ni zamisliti da će biti tako kao ni to da će ga služenje vojnog roka direktno poslati u borbu.

“Niko nije ni razmišljao tada o tome da bi moglo doći do rata jer je u tom periodu bilo normalno vrijeme, živjeli smo kao da do sukoba nikada neće doći”, naveo je.

S druge strane, Krešo Primorac, veteran Hrvatskog vijeća odbrane bio je nešto zreliji i iskusniji od Mijanića jer je imao 34 godine kada je počeo rat.

“Razlika shvatanja rata između momka od 18 i 34 godine bi trebala biti evidentna jer se očekuje da je ovaj stariji i zreliji, ali ni to nužno ne mora biti tako jer ima ljudi koji ne sazre tokom cijelog života. Međutim, mladost i vrelu krv je lakše utjerati u rat nego starije. Sada dolaze nove generacije i nažalost opet vidimo mnoge pozive i nerazumijevanje između etničkih grupa, podizanja tenzija. Ja sam sazrio i znam šta znače te poruke, ali se bojim za mladost”, kazao je Primorac.

Dok se prisjećao ratnih dana kazao nam je da mu je tada najteže padalo kada bi vidio mrtvog ili povrijeđenog suborca.

“To je opet najteže. Teško vam pada i razdvojenost od porodice. Ja sam tada bio u Mostaru na ratištu, a moji u Splitu u izbjeglištvu. Oni koji danas koriste riječ rat sigurno i ne znaju šta ona znači ili iako naslućuju u ratu bi gledali da budu negdje budu sklonjeni. Danas, a i uvijek je bilo lakše zavađati nego graditi mir. Jedna mala iskra je dovoljna da sve zapali i da izbije rat, a mnogo vremena mora proći da bi se gradilo pomirenje i povjerenje. Ono se mora graditi na pravdi za žrtve i istini o onome što se desilo. Mi kao narodi koji smo ratovali u BiH jedni između drugih dijalogom bismo morali graditi povjerenje s tim da jedni druge moramo uvažavati i graditi neko ravnopravno društvo unutar BiH”, mišljenja je Primorac.

Istog stava je i njegov drug Amer Delić, veteran Armije Republike BiH koji smatra da se u taj proces pomirenja mora ući sa voljom i željom. Njega je rat zatekao kada je imao 19 godina. U njemu je proveo tri godine, ali kaže, to nisu tri godine to je puno više i duže.

“To je jedno nagomilano iskustvo pogotovo u takvom vremenskom periodu kada je sve brutalno, počevši od pogibije najbližih prijatelja, članova porodice, nestašice elementarnih stvari poput struje i vode koje su neophodne da bi se normalno živjelo. I u tom takvom stanju vi još nalazite i snage da biste bili funkcionalni sa svojom porodicom i da, s druge strane, doprinosite društvu u cjelini, ali i odbrani. To je sve ono što naprimjer bude sadržano u jednoj godini, ali kada poslije vidimo poslijeratne godine i određena dešavanja pa bi se tako jedna ratna godina mogla razvući na pet-šest mirnodopskih godina”, naglasio je Delić.

Pojašnjava da rat ostavi brojne posljedice prije svega mentalne pa mu je tako trebalo mnogo vremena da ih postane svjestan. Kaže da iz sadašnje perspektive vidi sebe kao momka od 22 godine koji je preživio rat, odmah bi mu poručio da mu je potrebna stručna pomoć.

“Ja sam se tek sada osvijestio i znam kakve posljedice je sve ostavilo na mene. Vjerujem da mi je u tome mnogo pomoglo to što sam počeo sarađivati sa veteranima kroz ovaj Centar za nenasilnu akciju. Ja zapravo nisam prošao tu detraumatizaciju, a imao sam problema i sa spavanjem, bio sam agresivan ne znajući da to uzrokuje brojne probleme u svakodnevnom životu pa mislite da će vam pomoći to što pijete sa društvom do ranih jutarnjih sati. Međutim, sve se to samo odlaže, ali putem ovog centra sam uspio mnogo toga prevazići sam, ali uz savjet psihologa koji mi je dao smjernice na koji način to da uradim”, dodao je.

Proces građenja mira je dugotrajan, ali njih trojica veterana koji su se u ratu borili na suprotnim stranama odlučili su oružja zamijeniti lijepom riječju i pomirenjem. Mijanić nam je ispričao kako je do toga došlo.

“Na neki način me je povukla želja da neko drugi ne prolazi ono što smo mi ili ono što sam ja prošao sa samo 18 godina. Da pokušamo da na neki način opametimo i druge, da ne razmišljaju o sukobima, da ne dolazi do toga, ali na neki način sam jedva čekao da porazgovaram sa drugim ljudima i da saslušam njihova iskustva jer na neki način smo svi isto prolazili u toku i poslije rata. Svi smo mi prolazili iste strahote i svima nam je ja mislim bilo preko glave toga. S Amerom sam se vidio i razgovarali smo i nakon toga smo počeli sa druženjem, sastancima i dan danas je tako. Razgovaramo o brojnim temama, o ratu, postratraumama, ali pronađe se vremena i za poneku šalu, ali ovo je sve veoma korisno za sve saborce i bilo bi dobro da ih je što više upoznato s ovime što mi radimo”, naveo je.

Veliki broj stratišta su zajedno obišli, a Primorac je s tim počeo još 2008. godine. Na pitanje novinarke N1 zašto je on mogao tada i danas može, a neki ni dan danas ne mogu smoći snage za to, nekadašnji borac HVO-a odgovara:

“Jednostavno jer sam shvatio da na svim stranama ima žrtava. Upoznao sam Zijada Bačića čija su dva brata, sestra i majka ubijeni u selu Zecovi, a on je sa 14,5 godina preživio strijeljanje. I kako ja njega mogu drugačije gledati od naprimjer porodice Golob gdje su Petar i Pavle ubijeni u Konjicu ili mladenke iz Grabovice koja je ubijena majki u naručju. To su sve nevine žrtve i sve one zaslužuju istu pažnju, da im se poklonimo i da od organa gonjenja zatražimo procesuiranje i kažnjavanje tih zločinaca. Ovi što se danas ne mogu pokloniti vjerovatno to ne rade iz nekih svojih političkih pobuda da ne bi izgubili glasove”, rekao je Primorac, a Delić navodi da obilazak stratišta nosi i osjećaj nelagode: “Pogotovo ukoliko ste na stratištu na kojem je vaša vojska počinila zločin. Tu imate taj osjećaj nelagode. I na svakom je stratištu teško bilo da je riječ o žrtvama iz tvog ili nekog drugog naroda. Sve su to naši ljudi na kraju, gledamo to nekako univerzalno. Ali ono što je meni bilo motivirajuće je činjenica da smo uvijek dobro bili prihvaćeni od porodica žrtava što znači da ljudima treba samo dolazak i iskrenost,. Njima je dovoljno priznanje njihove žrtve i da se spomenikom odredi taj njihov gubitak i da neometano obilježavaju dan stradanja. Na terenu nikada nijednu riječ i zamjerku nisam čuo od tih ljudi. Nikada nije bilo uvreda niti mržnje i to mi daje nadu za pomirenje”.

Mijanić se, kako je rekao, nada da je ljudskosti ostalo u svakome od nas.

“Da možemo jedan drugom pogledati u oči gdje god da odemo i da se vidimo i da možemo razgovarati o svemu bez obzira na sukobe koje smo prošli i u kojima smo učestvovali. Na ovim prostorima rat nikome ništa nije dobro donio već je svakome nešto oduzeo”, poručio je Mijanić.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad