Na nedavnoj sjednici 3. odbora za ljudska prava Ujedinjenih nacija, BiH nije podržala rezoluciju kojom se osuđuje kršenje ljudskih prava u Islamskoj Republici Iran. Nasuprot većine evropskih zemalja, ambasador BiH pri UN-u, Sven Alkalaj, izrazio je suzdržanost, čime smo stali rame uz rame sa Alžirom, Bangladešom, Malijem i još nekim zemljama koje nisu podržale ovu rezoluciju.

Potez BiH se analizira u Bosni i Hercegovini, među aktivistima za ljuduska prava, bivšim diplomatama, aktuelnim političarima i novinarima. Naime, Iranske policija za moral, prema svjedočenjima mnogih, vrši torturu nad ženama koje su zatvorene pod optužbama za nemoral.

Mjesecima u svijetu traje osuda nasilja nad iranskim ženama koje su digle glas protiv vlasti koja je uhapsila Mašu Amini, a za koju se vjeruje da je preminula usljed torture koju je nad njom provela policija za moral. I Ujedinjene nacije usvajaju rezoluciju koja osuđuje torturu iranskih vlasti, ali ne podržava je BiH. Sven Alkalaj je dobio instrukcije iz Sarajeva da bude suzdržan. Na naš upit nije odgovarao.

Zemlja koja se bori za ljudska prava, ne smije sebi ovo dozvoliti:

“Kao da smo otišli pod nekom vrstom anestezije ili kao da smo mjesečarili do tamo i klik! Suzdržani. Imamo prijatelje u Iranu, ali pazite malo, valjda imamo prijatelje i u SAD-u i EU. Je li naša budućnost sa našim prijateljima u eueroatlanskim integracijama ili je naša budućnost u nekim drugim istočnim integracijama”, pita bivši predsjedavajući Vijeća ministara BiH i nekadašnji šef bh. diplomatije, univerzitetski profesor Zlatko Lagumdžija.

To bh. prijateljstvo sa Iranom se proteklih godina duboko iskazivalo, naročito putem susreta ministrice vanjskih poslova Bisere Turković koja je vodila česte razgovore sa iranskim prijateljima, bila i na inauguraciji novoizabranog ultrakonzervativnog predsjednika Ebrahima Raisija, koji je inače iglavni iranski sudija. Tada je govorila:

“Ministrica Turković je čestitala na izboru i poželjela uspješan mandat predsjedniku Raisiju, koji je jučer zvanično preuzeo dužnost predsjednika Irana, a upravo je sastanak sa ministricom Turković bio jedan od prvih zvaničnih sastanaka. Razgovarano je o unapređenju bilateralnih odnosa dvije prijateljske zemlje, te jačanju saradnje u različitim oblastima. Ministrica Turković se zahvalila narodu i zvaničnicima Irana za svu podršku koju su pružili Bosni i Hercegovini u proteklim decenijama.”

Potez BiH u UN-u mnoge je šokirao u našoj zemlji. Redali su se komentari koji su išli od toga da se osuđuje Sven Alkalaj, do toga da je za BiH ovaj potez sramota.

“Režim u Iranu ubija svoje građane. Sportisti Irana, umjetnici, žene Irana, hrabri ljud, ustaju protiv te represije i zločinačkog terora koji nad njima provodi režim u njihovoj državi, a BiH ostaje nijema, odnosno suzdržana”, rekao je za N1 Senad Pećanin, advokat, novinar i publicista.

Osude i razočaranje

Upravo su sportisti digli najveći glas. Na SP u Kataru nisu htjeli da pjevaju himnu, baš kao ni navijači koji su poslali i snažne poruke. Nisu htjeli ni na nedavno završennom SP u sjedećoj odbojci. Da ironija bude veća, baš u našoj državi koja nije podržala rezoluciju

Jadranka Miličević, fondacija CURE za N1 je rekla:

“Smatram da je veoma tragično, zbog činjenice da kada smo god mi bili u pitanju, čekali smo reakciju od drugih. Ako se nije desila reakcija od 1990. znamo do dana današnjeg, imamo očekivanja da drugi reaguju na inicijative koje mi pokrećemo, ako nismo dobili podršku. Jako smo tužne i razočarane što je BiH ostala suzdržana.”

Pretpostavlja se da je više hiljada ljudi završilo u iranskim zatvorima zbog toga što su digli glas protiv torture iranskih vlasti, a nekoliko stotina i ubijeno. I pored toga, BiH ćuti. Odnosno, suzdržana je.