"Majko" – prva riječ tuge: Kako je nastao Srebrenički inferno?

Nakon što je prije više od dvadeset godina prvi put izveden u Potočarima, oratorij "Srebrenički inferno" ostaje jedno od najpotresnijih umjetničkih svjedočanstava o genocidu u Srebrenici. Poema Džemaludina Latića, pretočena u muziku maestra Đele Jusića, izvedena je u najvažnijim institucijama svijeta, od memorijalnih centara do sale Ujedinjenih nacija.

Tim povodom, profesor i književnik Džemaludin Latić govori o nastanku djela, tišini pisaca tokom rata, odnosu društva prema umjetnosti koja pamti i opominje, te vlastitoj misiji da tragediji da glas kroz poeziju.

"Majko" – ta riječ otvara "Srebrenički inferno". Majko su prve riječi, majko je prva strofa, majko su sve riječi prvog stiha.

"Da, majka", potvrđuje Latić uz obrazloženje: "U motu poeme napisao sam posvetu neznanoj Bošnjakinji. Ona je lirski subjekt mog djela. Kroz njen svijet i njen bol ispisao sam svaki stih. Ima u poemi više ženskih glasova, ali majka je temelj – ona je simbol svega što je nepovratno izgubljeno."

Na pitanje kada je poema nastala, Latić bez ustručavanja priznaje:

"Tokom rata nismo pisali. Bili smo nijemi. Krvoproliće je bilo preveliko, stvarnost surova. Čak i nakon rata gotovo da sam prestao biti pisac. A onda me na ulici zaustavio jedan Srebreničanin, gospodin Ahmović, i rekao: 'Džema, nešto nije u redu. Kako su Partizani imali Ivana Gorana Kovačića i njegovu 'Jamu', a vi ništa?'"

U tom trenutku, kaže, već je intenzivno čitao Dantea i proučavao njegovo korištenje tercina.

"Upustio sam se u to. Pisao sam čitavo ljeto, znojeći se nad svakim stihom. Kad sam završio, osjećao sam olakšanje. Kao da sam preživio tu bol kroz poeziju", pojašnjava Latić.

Saradnja s Đelom Jusićem dogodila se zahvaljujući Gradimiru Gojeru, koji je poemu odnio u Dubrovnik.

"Đelo mi je kasnije rekao da je mjesec dana šetao Stradunom pod utjecajem mog teksta. Svako jutro bi šetao i tražio muziku. Bio je umjetnik koji je – kako je sam govorio – vidio muziku", kaže.

Prisjeća se i komentara internacionalnog orkestra:

"Jednom su mu rekli: 'Maestro, vaš će oratorij biti poznatiji od Mozartovog rekvijema.' Toliko je to bilo snažno djelo."

Kada je "Srebrenički Inferno" prvi put izveden u Potočarima, Latić nije bio u Bosni i Hercegovini. Kasnije mu je tadašnji predsjednik Alija Izetbegović postavio pitanje:

"Pitao me: 'Otkud ti ta snaga?' Rekao sam mu: 'Šefe, to je misterij umjetnosti. Dar. Nešto što ni mi sami ne možemo objasniti.'"

Govoreći o emocijama koje ga preplavljuju kad čuje kako njegova poema odzvanja u svijetu, Latić kaže:

"Kada Uma Čizmić zasvira 'Inferno' na violini, kao što je to bilo juče u UN-u – zavlada tišina. A onda aplauz. Ta muzika vraća ljude u Srebrenicu. Kao što Jevreji imaju muziku Varšavskog geta, tako i mi sada imamo ovo. Naš kod pamćenja."

O ulozi umjetnika danas govori otvoreno:

"Moje kolege teško preživljavaju. Umjetnost se ne cijeni. A imamo velika djela – Sidran, Malik, Taljić, Stojić – i moju poemu. Ali nijedno od tih djela nije u školskim programima. Kako ćemo živjeti u budućnosti ako djeca ne znaju istinu o prošlosti?"

Podsjeća na literaturu u kojoj je odgajan:

"'Jama', 'Krvava bajka', 'Petrovačka cesta' – to su nas učili da budemo antifašisti. Zašto naša djeca danas ne čitaju 'Inferno'?"

Posebno ističe poemu koju je napisao o djeci Vlasenice.

"261 dijete ubijeno. Godinu dana tražimo sponzora da to pretočimo u novu oratoriju. Ne nailazim na razumijevanje. Osjećam se očajno", dodaje.

Za kraj, Latić ističe suštinsku poruku svoje poezije:

"Ja sam musliman. Ja sam zapadnoevropski pisac. I ovaj kontinent nije samo kršćanski – tu su i muslimani, i Jevreji, i drugi. Ako su naše vjere u miru, biće mira. Ako nisu – sve će propasti."

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad