Za turskog predsjednika Reccepa Tayyipa Erdogana, Balkan, gdje se njegova zemlja uspostavila ko pružalac sigurnosti i dobavljač oružja, predstavlja područje u kojem on može “iskazati prkos prema Zapadu ili surađivati sa njim, ovisno o okolnostima”, piše politički analitičar Vuk Vuksanović. Međutim, on ističe da to zavisi od sposobnosti Turske da balansira u odnosima između Srba i Albanaca, a upravo primjer te strategije je bila njegova nedavna diplomatska turneja u regiji.
Turski predsednik Recep Tayyip Erdogan je tokom svoje posjete Albaniji 10. oktobra obećao donaciju neodređenog broja kamikaza dronova albanskom premijeru Ediju Rami, a dvojica lidera su zajedno otvorili najveću džamiju na Balkanu. Sljedećeg dana, Erdogan je posjetio Beograd, gdje je sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem razgovarao o vojnoj saradnji.
“Erdoganove posjete proteklog mjeseca pokazuju da je Turska postala aktivnija u pitanjima sigurnosti na Balkanu i da uspješno balansira svoje odnose s obje strane — Srbima i Albancima — dvjema najutjecajnijim etničkim grupama u očima Ankare. Ova politika provodi se nizom turskih inicijativa prema Srbima — prvenstveno Srbiji, ali i (bh. entitetu) Republici Srpskoj — te Albancima u Albaniji i na Kosovu. Erdoganov pragmatični pristup omogućio mu je angažirati lidere obje grupe bez potpunog udaljavanja bilo koje strane”, piše Vuksanović.
“Najuticajnije etničke grupe u očima Ankare”
Vuksanović, viši istraživač Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku i saradnik Londonske škole ekonomije i političkih nauka, u analizi za War on the Rocks opisuje pristup Ankare prema Balkanu nakon Hladnog rata kao “složen”.
On objašnjava da su turska podrška bosanskim muslimanima tokom rata u Bosni i Hercegovini, zajedno s jačanjem turkijskih post-sovjetskih republika u Centralnoj Aziji, pokazale novi angažman ove zemlje u Evroaziji nakon ograničenja iz Hladnog rata. Ipak, Turska je zadržala oprez prema Saveznoj Republici Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori) jer je ona bila važan koridor za tursku trgovinu s Evropom. Ankara je zauzela sličan oprezan stav prema ratu na Kosovu zbog bojazni da bi Kosovo moglo poslužiti kao presedan za Kurdistan i zbog brige za tursku manjinu na Kosovu.
U tom periodu, Ankara je imala manje diplomatskih angažmana prema Beogradu kako bi smanjila tenzije, prije nego što se pridružila vojnim operacijama protiv Srbije kao članica NATO-a. Turska do danas učestvuje u NATO-ovoj misiji na Kosovu, KFOR-u, sa 325 vojnika u kampu Sultan Murat u Prizrenu.
Vuksanović objašnjava da se turska strategija prema Balkanu počela mijenjati tokom ere Ahmeta Davutoglua, koji je bio Erdoganov savjetnik za vanjsku politiku 2000-ih prije nego što je postao ministar vanjskih poslova.
“Davutoglu je smatrao da, ako Turska želi postati veliki igrač u svijetu nakon Hladnog rata, mora obnoviti strateško prisustvo u regijama koje su bile dio Osmanskog Carstva, uključujući Balkan”, piše on, objašnjavajući da je ovaj pristup podrazumijevao je partnerstvo s muslimanskim zajednicama na Balkanu, prvenstveno Bošnjacima i Albancima, kako bi Turska izbjegla da je “nadigraju” Grčka i Rusija. U ovom kontekstu, to je uključivalo i angažman sa zemljama poput pravoslavne Sjeverne Makedonije, koja je bila u dugotrajnom sporu s Grčkom.
Međutim, on ističe da je Ankara imala i druge interese u regiji koji nadilaze bilo koju promjenu u rukovodstvu. Za Tursku, regija predstavlja ključnu geopolitičku i ekonomsku povezanost s Evropom. Također, svaki sigurnosni izazov od Prvog balkanskog rata 1912. godine vodio je prilivu balkanskog stanovništva u Tursku. Davutoglu je smatrao da bi, ako Turska želi biti utjecajan igrač na Bliskom Istoku i u širem evroazijskom prostoru, Balkan trebao predstavljati stabilan evropski bok sa defanzivnim perimetrom i zonom utjecaja, piše on.
“Ankara vidi Srbe i Albance kao dvije najvažnije etničke grupe na Balkanu koje žive u više zemalja u regiji, zbog čega je prisiljena održavati otvorena vrata prema Beogradu”, navodi Vuksanović.
Turska je 2010. godine pokrenula trilateralni mehanizam za rješavanje budućnosti Bosne i Hercegovine, okupljajući Tursku, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, kao i sličan sastanak u kojem je učestvovala Hrvatska. Ankara je također pokušala posredovati u sporu između dvije islamske zajednice u Srbiji. Međutim, turska politika prema Balkanu doživjela je ozbiljan udarac kada je Erdogan 2013. godine u Prizrenu bombastično izjavio: “Ne zaboravite, Turska je Kosovo, Kosovo je Turska!”
Srbija je odgovorila povlačenjem iz turske trilateralne inicijative, čime su prekinuti turski napori za medijaciju i pokazalo se kako turska retorika, inspirisana osmanskim nasljeđem, može otuđiti kršćanske nacije na Balkanu.
Godine 2016., Davutoglu je bio prisiljen odstupiti s vlasti, što je dovelo do “personaliziranijeg, pragmatičnog i transakcijskog pristupa” pod Erdoganom, piše Vuksanović.
U oktobru 2017., Erdogan je posjetio Beograd u sklopu napora za popravak odnosa sa Srbijom. Interes za obnovu veza bio je snažan s obje strane.
“Turskoj je bio potreban predah od neuspješne sirijske politike i novi partneri, s obzirom na to da su njeni odnosi sa Zapadom bili narušeni, dok su se odnosi s Rusijom poboljšali. Istovremeno, srpska višeslojna vanjska politika značila je da je Beograd uvijek bio u potrazi za novim diplomatskim i ekonomskim partnerima. Zategnuti odnosi Turske sa Zapadom i poboljšani odnosi s Rusijom učinili su Tursku prihvatljivom za nacionaliste u Srbiji, koji su također prepoznali važnost Turske kao tranzitnog koridora za ruski gas i migracije s Bliskog istoka”, piše on.
“Štaviše, za Ankaru je Balkan bio jedno od rijetkih područja gdje je turska vanjska politika bila uspješna, barem u poređenju s neuspjesima na Bliskom istoku”, dodaje.
Nakon neuspješnog puča u Turskoj 2016. godine, poboljšanje odnosa s Beogradom poklopilo se s naporima Ankare u potrazi za sljedbenicima turskog klerika u egzilu, Fethullaha Gulena, što je zategnulo turske veze s Albanijom i Kosovom.
S druge strane, vlada Srbije nije imala problema s izručenjem kurdskih aktivista Turskoj.
“Ankara je postala pragmatičnija i transakcijska, udaljavajući se od prizivanja osmanskog nasljeđa i postajući posrednik moći, održavajući paralelne veze s ključnim lokalnim etničkim grupama”, piše Vuksanović.
Problematična ravnoteža
Uprkos ovim naporima, Turska se suočava s trajnim izazovom: kako održati ravnotežu u odnosima sa Srbima i Albancima, posebno s kosovskim Albancima. Zapravo, izazov održavanja ravnoteže između ovih dviju etničkih grupa postao je još intenzivniji kako Ankara postaje sve aktivnija kao diplomatski akter i izvoznik oružja u regiji.
Prema Vuksanoviću, Ankara na Balkanu vidi nova tržišta i kupce za svoju brzo rastuću odbrambenu industriju.
“Osim ekonomskih koristi, Balkan služi kao još jedno područje gdje turski tehno-nacionalizam, kao primjer domaće odbrambene industrije, može unaprijediti Erdoganovu domaću političku agendu”, navodi on.
Međutim, ističe da Balkan za Erdogana donosi “političke poene” i na druge načine.
Naime, u 2023. godini je niz balkanskih lidera podržao Erdoganovu predsjedničku kandidaturu, uključujući albanskog premijera Edija Ramu, pa čak i Milorada Dodika, predsjednika bh. entiteta Republike Srpske.
Povećana turska aktivnost u regiji također odražava raspad Ankarinih veza sa Zapadom.
“Balkan je sada postao područje u kojem Erdogan može iskazati prkos prema Zapadu ili surađivati sa Zapadom na kooperativniji način, ovisno o okolnostima”, piše Vuksanović.
U 2018. godini, kada su mu nekoliko evropskih vlada s velikom turskom dijasporom zabranile održavanje izbornih skupova na njihovom tlu, odgovorio je organiziranjem velikog skupa u Sarajevu.
U isto vrijeme, kada je rat u Ukrajini izazvao zabrinutost zbog mogućnosti širenja sukoba na Balkan, Turska se trudila predstaviti kao stabilizirajuća snaga i NATO partner u regiji.
U junu 2023. godine, nakon što je Kosovo imenovalo albanske gradonačelnike u općinama naseljenim Srbima nakon izbora koje su bojkotovali kosovski Srbi, došlo je do nasilnih nereda u kojima su povrijeđeni mađarski i talijanski pripadnici mirovne misije KFOR-a. Kao odgovor, NATO je pojačao misiju KFOR s dodatnih 700 vojnika, a Turska je poslala 500 pripadnika 65. Mehanizirane brigade. U septembru 2023. Turska se povukla nakon što je situacija procijenjena kao stabilizirana, ali i dalje ostaje jedan od glavnih sudionika misije.
U oktobru 2023., nakon oružanog sukoba između kosovske policije i naoružane srpske grupe u selu Banjska, turski general-major Ozkan Ulutas postao je prvi turski komandant KFOR-a, obnašajući ovu dužnost do septembra 2024. Vuksanović ocjenjuje da je, iako general Ulutas nije bio pod komandom Ankare, njegova uloga ipak bila od koristi Turskoj. U oktobru 2023. turski ministar odbrane Yasar Guler posjetio je Srbiju kako bi se sastao s Milošem Vučevićem, pri čemu je KFOR bio glavna tema razgovora. Istog mjeseca, Guler se sastao s predsjednicom Kosova Vjosom Osmani i razgovarao o istom pitanju.
Pored toga, Turska trenira i oprema Kosovske sigurnosne snage s ciljem da ih transformira u potpuno razvijenu vojsku do 2028. godine. Ovo je izazvalo zabrinutost u Srbiji, budući da Rezolucija 1244 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija ne dozvoljava nikakve druge oružane formacije na Kosovu osim NATO-ovih mirovnih snaga, KFOR-a.
Međutim, Vuksanović navodi da je još više zabrinjavajuća za Beograd upotreba dronova.
Vučić je 2020. i 2022. izražavao interes za kupovinu turskih dronova. Međutim, kako je Srbija sada najveći operater dronova na Zapadnom Balkanu, njeni susjedi teže istom kapacitetu. U maju 2023. Kosovske sigurnosne snage primile su pet borbenih dronova Bayraktar TB2, koji bi potencijalno mogli biti korišteni iznad općina naseljenih Srbima na sjeveru Kosova, koje nisu u potpunosti pod kontrolom kosovske vlade. Zbog bijesa izazvanog isporukom dronova Kosovu, Srbija je odustala od plana za kupovinu Bayraktara i odlučila se za dronove proizvedene u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
“Uprkos ovom zastoju, Ankara i dalje pokušava održati ravnotežu u odnosima između Srba i Albanaca. Srbija ima mnogo razvijeniju industriju od nekih svojih susjeda, što je čini pogodnijim partnerom za turske napore da osvoji nova tržišta”, piše Vuksanović.
Godine 2019., Ankara i Beograd potpisali su sporazum koji uključuje vojno-industrijsku saradnju, omogućavajući Ankari prijenos tehnologije i stručnog znanja Beogradu, koji bi služio kao odskočna daska Ankare za evropska tržišta odbrane. Drugi projekat koji je odobrio NATO godine povezao je istraživače s turskih i srpskih univerziteta kako bi razvili sistem ranog upozoravanja na nuklearni napad na države na granici NATO saveza.
Istovremeno, Ankara radi na izgradnji odnosa s novim kosovskim premijerom Albinom Kurtijem otkako je on preuzeo vlast 2021. godine. Bivši premijer Hashim Thači bio je blizak prijatelj Ankare, ali sada mu se sudi za ratne zločine. Tako je Erdoganova posljednja posjeta bila prilika za daljnje unapređenje odnosa s Beogradom i novom albanskom vladom.
“Svaka nestabilnost na Balkanu bila bi loša za Tursku”
Vuksanović smatra da će preklapanje interesa između Turske i njenih albanskih i srpskih partnera, kao i transakcijska i pragmatična priroda uključenih lidera, pomoći će da se ovaj obrazac nastavi.
“Turska će održati svoju staru politiku povremenog sukobljavanja i povremene saradnje sa Zapadom, koristeći Balkan kao nisko viseći plod za uspostavljanje radnog dnevnog reda i sticanje uticaja nad Zapadom”, piše on.
Međutim, upozorava da će regionalne zemlje “koje su navikle koristiti vanjske sile jedne protiv drugih” iskoristiti ovu priliku da angažiraju sile poput Turske i upotrijebe ih za svoje ciljeve.
“Iako su Srbi i Albanci irelevantni faktori u evropskoj i globalnoj geopolitici, na Balkanu su oni ta dva naroda o kojima zavisi regionalna ravnoteža. Čini se da je Ankara svjesna ove stvarnosti i pokušava djelovati u skladu s njom, iako sa neriješenim pitanjem Kosova to nije lak zadatak”, piše on.
A da li će nova turska uloga kao regionalnog sigurnosnog pružatelja učiniti ovu ravnotežu nestabilnijom zavisi od lokalnih elita. Beograd i Tirana su se u proteklim godinama zbližili, što pokazuje da kreatori politika u obje zemlje vjeruju da je regionalna ravnoteža zavisna od njihovih država. Problem koji i dalje ostaje neriješen je pitanje Kosova, gdje neuspjeh pregovora u kojima posreduje EU povećava rizik od nasilja na sjeveru Kosova.
“Rat na Balkanu nije vjerovatan; region je duboko integriran u zapadne sigurnosne strukture, NATO djeluje kao odvraćajući faktor, a lokalne zemlje nemaju kapacitet za produženi rat. Ipak, mogućnost lokalizovanog nasilja uvijek postoji”, upozorava Vuksanović.
“Svaka nestabilnost na Balkanu bila bi loša vijest za Tursku, koja se već suočava sa sukobima u susjednim regijama. Stoga bi Ankara trebala podržati napore EU koristeći svoj politički uticaj kako bi pomogla u prevazilaženju zastoja u pregovorima između Srba i kosovskih Albanaca. U suprotnom, Turska bi mogla vidjeti kako se njena prodaja oružja regionu koristi od strane lokalnih moćnika za ostvarivanje njihovih vlastitih ciljeva”, ističe on na kraju.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare