Iako je trebalo osigurati moralnu i materijalnu satisfakciju za hiljade civila koji su patili u logorima tokom rata u Bosni i Hercegovini, provođenje Zakona o zaštiti žrtava ratne torture u RS nije primjereno odgovorilo na prava žrtava. Postavljeni rok za prijavu i traženje statusa žrtve nije bio dovoljan, upozorava nevladin sektor.

U skladištima ili bivšim fabrikama, ograđeni bodljikavom žicom…van grada…pod strogom kontrolom naoružanih vojnika….mučeno je, ubijano i silovano na hiljade i hiljade bosanskohercegovačkih civila. Nezvanični podaci govore da ih je bilo 200.000…muškaraca, žena i djece. Nakon skoro 30 godina, njih samo 301 dobilo je status žrtve ratne torture. Većinom žene.

“Od toga broja je 211 žena i 90 muškaraca. 202 žtve imaju evidentirane prava na osnovu koje se vrši isplata od toga za 157 žena i 45 muškaraca. Ono što nam ti podaci stvarno ukazuju jeste da je to jako mali broj lica a oni su imali ograničenu mogućnost da podnesu zahtjev”, naglasila je ovo Gorica Ivić iz Udruženja +Udružene žene Banjaluka’.

Nedovoljno vremena i dokaza, osjetljivost pojedinačnih slučajeva, psihološke prepreke, pogotovo kod silovanih žena, glavni su razlozi malog odziva bivših logoraša da dobiju svoja prava. No, ograničenje roka, navodi se kao glavna prepreka.

“Petogodišnje ograničenje može predstavljati veliku prepreku za žrtve koje žele da ostvare svoj status, inače po međunarodnoj praksi i po međunarodnim standardima na što je i ukazano više puta od strane UN-ovih ttijela i izvjestilaca, to ograničenje ne bi trebalo da stoji u zakonu, naše aktivnosti će ići ka tome da se taj rok ili ukrine ili produži”, saopštio nam je pravni savjetnik ureda Trial Internationala u BiH, Kenan Sadović.

Na takvu inicijativu stigao je i jasan odgovor vladajućih struktura u RS.

“Onaj ko je htio da podnese zahtjev, to je mogao uraditi u ovih pet godina, a iznijet je i drugi argument da u zadnje dvije godine svega 4, 5 ljudi je podnijelo zahtjev i da je to malo, ali i argument da se sada pare koje nisu predviđene da će to narušiti ekonomsku stabilnost, molim vas šta znači da ako se jedna ili dvije žrtve prijave i dobiju neka prava s obzirom da su jako male naknade koje se dobijaju”, izjavio je novinar Radenko Udovičić.

A pojedini, ih uopšte i ne dobiju. Na novčanu naknadu imaju pravo samo najteži oblici torture. Zakonom je predviđeno i pravo na zdravsteno osiguranje, banjsku rehabilitaciju, ali i podsticaj za zapošljavanje i samozapošjavanje. No, to u praksi nije slučaj.

Više detalja u priči Žane Kezunović.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad