Prof. Dr. David Pettigrew, profesor filozofije i studija holokausta i genocida na Southern Connecticut State University, pozvao je visokog predstavnika Chritiana Schmidta da iskoristi svoje bonske ovlasti i omogući da se podignu spomen-obilježja u sportskoj dvorani „Partizan“, koncentracionom logoru Barutni magacin, Vilinoj Vlasi u Višegradu i na drugim mjestima.

Profesorovo pismo i aple prenosimo u cjelosti:

“7. avgusta 2022. godine otišao sam u sportsku dvoranu „Partizan“ u Foči da posjetim mjesto gdje su se dogodili neki od najgnusnijih zločina nad bošnjačkim ženama i djevojčicama u periodu od 1992. do 1995. godine. Ponio sam buket bijelog cvijeća da položim na stepenice zgrade u znak sjećanja na žrtve. Bio sam zgrožen jer na tom mjestu nema nikakvog spomen-obilježja za žrtve.

Za međunarodnu zajednicu trebalo bi da bude najveća sramota što na sportskoj dvorani „Partizan“ u Foči nije postavljeno spomen-obilježje u znak sjećanja na žrtve, koje bi svjedočilo istinu o zločinima. Nasilje nad ženama u Foči dovelo je do značajne presude ICTY-a, u kojoj su „trojica optuženih proglašeni krivima za silovanje kao zločin protiv čovječnosti… prve takve presude u historiji ICTY-a.“

Presuda u predmetu Kunarac i drugi uključivala je i prvu osuđujuću presudu ICTY-a za porobljavanje. Osim toga, u presudi je naglašeno da su „prema onome što pokazuju dokazi, muslimanske žene i djevojčice, majke i kćeri zajedno, lišene posljednjih ostataka ljudskog dostojanstva, žene i djevojčice su tretirane kao roblje, dijelovi imovine kojima srpske okupacione snage samovoljno raspolažu, i to na mig trojice optuženih.”

Uprkos ovoj historijskoj presudi, preživjelima do danas nije dozvoljeno da postave ploču na lokaciji sportske dvorane „Partizan“, koja je služila kao operativni centar za izvršenje ovih dokumentovanih zvjerstava. Iako na tom mjestu nije dozvoljeno postavljanje spomen-obilježja, u blizini se može vidjeti ogromni mural četničkog vođe iz Drugog svjetskog rata Draže Mihailovića. U septembru 2004. godine, policija i ljutiti lokalni bosanski Srbi su fizički zaustavili i otjerali aktiviste koji su pokušali postaviti ploču na sportsku dvoranu „Partizan“. Kada preživjeli i članovi porodica obilježavaju sjećanje na genocid u Foči, obično se okupe na mostu na Drini na komemorativnoj ceremoniji i bacaju bijele ruže u rijeku u znak sjećanja na žrtve. Pretresno vijeće je u presudi u predmetu Kunarac i drugi utvrdilo da je izvršen „sistematski napad vojske bosanskih Srba na [bosansko] muslimansko civilno stanovništvo u općinama Foča, Gacko i Kalinovik.“ Ovaj rašireni i sistematski napad nije bio ništa drugo nego eliminacioni poduhvat koji je rezultirao uništavanjem bošnjačkog stanovništva. U općini Foča, popisni podaci pokazuju da je broj bošnjačkog stanovništva smanjen sa 17.183 koliko je iznosio 1991. godine na 1.270 u 2013. godini. U presudi Krajišniku se navodi da su kao rezultat ovih zločina, uključujući masovno uništavanje džamija, “iz Foče izbrisani svi tragovi prisustva i kulture [bosanskih] muslimana”.

U obližnjem Kalinoviku, koji se često spominje u presudi u predmetu Kunarac, preživjeli nisu mogli postaviti spomen obilježje u koncentracionom logoru Barutni magacin, logoru iz kojeg su bošnjački muškarci odvođeni na stratišta. Dok su preživjeli onemogućeni da sačuvaju ovaj lokalitet i postave spomen-obilježje, mural koji slavi Ratka Mladića perverzno dočekuje posjetioce „grada heroja.“ Raphael Lemkin, koji je skovao pojam „genocid“, izjavio je da genocid ima dvije faze: prva faza uključuje uništavanje nacionalnog obrasca ugnjetavane grupe; a druga nametanje nacionalnog obrasca ugnjetača. Iako nije bilo osuđujuće presude za genocid u Foči ili Kalinoviku,

sistematski karakter eliminacije bošnjačkog stanovništva, praćen zabranom podizanja spomen obilježja žrtvama i postavljanjem murala ultranacionalistima (Mihailovića u Foči) i osuđenim ratnim zločincima (Mladića u Kalinoviku), otkriva temeljne genocidne dimenzije ovih zločina. Bosanski Srbi nameću vlastiti kulturni narativ negiranja u ovoj drugoj fazi kulturnog nametanja, fazi koja je već započela namjernim rušenjem džamija i preimenovanjem grada u „Srbinje“. U presudi u predmetu Kunarac naglašeno je da je agresija bosanskih Srba bila eliminacionistička, jer je uključivala politiku “protjerivanja putem terora, odnosno navođenja drugih Muslimana da odu”.

Upadljivo odsustvo spomen-ploče na sportskoj dvorani „Partizan“ poguban je oblik negiranja, kršenja prava na istinu i namjerne uvrede sjećanju na žrtve. Nedavno je Deborah Mennuti, zamjenica šefa misije Američke ambasade u Sarajevu, pozvala vlasti na svim nivoima da prihvate istinu, traže pravdu i podrže preživjele na smislen način, uključujući memorijalizaciju, koja predstavlja vid reparacije.

Suočena sa zabrinjavajućim porastom negiranja holokausta i antisemitizma, u januaru 2022. godine, Generalna skupština UN-a usvojila je Rezoluciju A/76/L30. Rezolucijom je osuđeno negiranje holokausta i pohvaljene su države koje su sačuvale koncentracione logore kako bi educirale buduće generacije i spriječile ponavljanje zvjerstava. Rezolucija UN-a nudi jasan model za uspostavljanje spomen obilježja i muzeja u koncentracionim logorima, logorima silovanja i drugim mjestima zločina u BiH u svrhe edukacije i prevencije.

Ipak, udruženja žrtava u Foči i Kalinoviku neprestano su frustrirana u svojim naporima da očuvaju mjesta zločina i podignu spomen obilježja. Lokalne vlasti nemaju osjećaja ni sluha za takve napore. Preživjeli sada u Visokom predstavniku vide svoju jedinu nadu. Stoga pozivam Visokog predstavnika Christiana Schmidta da se sastane sa čelnicima udruženja žrtava u Foči, Kalinoviku i drugdje, te da iskoristi svoje bonske ovlasti za podizanje spomen-obilježja u sportskoj dvorani „Partizan“, koncentracionom logoru Barutni magacin, Vilinoj Vlasi u Višegradu i na drugim mjestima. Na taj način bi Visoki predstavnik afirmirao ljudska prava na istinu i memorijalizaciju. Njegovo djelovanje promijenilo bi ovu kulturu i građanima dalo nadu u pravednu budućnost”, stoji u pismu.