Prišao sam mu pun strahopoštovanja. Sreli smo se prvi put. Ništa se u našim životima nigdje nije poklopilo, mimoilazili smo se 34 godine a ipak, kad me je vidio i kad smo jedan drugom pružili ruku, oči su mu zarosile.
John Daniszewski je sada na visokom položaju. On je potpredsjednik i glavni urednik za standarde Associated Press-a. Bio je dvije decenije dopisnik za AP i Los Angeles Times, pokrivao ratove i sukobe na Bliskom istoku, Africi i Balkanu.
Ja sam novinar u Sarajevu, bez podviga i velikog iskustva. U ovom poslu – brucoš.
Daniszewski je bio govornik na jednom od panela na konferenciji u Sarajevu u sklopu Svjetskog kongresa i Festivala medijskih inovacija koje je Međunarodni institut za štampu (IPI) organizovao u maju.
Moj “pigin” i ja
Davne 1992. godine sreo je moju majku Aidu u Sarajevu. Njoj je tada bilo 30 godina i radila je povremeno za strane novinare. Hvalila mu se kako je dovitljiva jer ima sina od dvije i po koji stalno hoda sa ruksačićem u obliku pingvina kojeg zove “pigin”.
U “pigin” je spakovala sliku mojih roditelja, moj rodni list, nesto odjeće, pelene, keks, sokić, 300 njemačkih maraka i pismo. U pismu se obratila onome ko me nađe kao jedinog preživjelog u slučaju da bomba padne na naš dom i ja ostanem u ruševinama živ i sam.
Zamolila je pronalazača da stupi u kontakt sa tetkom u Njemačkoj i da dijete preda “Dječijoj ambasadi” da ga evakuišu kod te tetke. Neka taj uzme tih 300 maraka za tu uslugu. Ostatak sadržaja je bio za mene. Da znam ko sam.
“Ispričala mi je tu priču i pomislio sam, moram ovo napisati. To je zaista bila priča koja objašnjava šta je rat zapravo značio za jednu majku, za jednu porodicu, pokazuje nepredvidivost rata ovdje”, pričao je Daniszewski.
Rekao je da je bio dirnut takvom dalekovidnošću jedne sarajevske majke, njenom pribranošću dok sasvim realno i hladno priča o predostrožnostima koje je poduzela.
“I još uvijek, kad god razmišljam o tome, i dalje se toga sjećam malo suznih očiju”, rekao je.
“Da, istina je. Ne znaš iz trenutka u trenutak, iz dana u dan, da li ćeš preživjeti i ona je i tada razmišljala o tebi i svojoj ljubavi prema tebi. Počeću ponovo da plačem”, dodao je i zastao.
U članku koji je tada napisao stoji da sam bio često bolestan uslijed ratnih uslova, a nekoliko dana ranije mi je snajperski metak “prozviždao možda 10 centimetara” od glave kad sam bio sa nanom u parku.
Malo mi je teško povjerovati da se radi o meni. Iskreno, ja pojma nemam da sam ikada bio u ovakvoj opasnosti. Pričali su mi, al nisam to previše ozbiljno shvatao.
Ja se samo sjećam Njemačke. Tamo smo otišli nana i ja u novembru 1992. Mama je mislila da će rat proći brzo pa neka prezimimo kod tetke. Vratio sam se tek 1996.
Bilo mi je šest godina i došao sam u grad sa mnogo djece koja su, kako mi se činilo, imala mnogo više životnog iskustva od mene. Bila su ovdje tokom rata. Odrastajući tu u svojoj ulici među njima bih se često osjetio nekako inferiornim, pa čak bih osjećao i neku vrstu krivice što su oni to proživjeli a ja nisam. Pokušavao sam da ne budem “stranac”.
Stoga me, kad sam našao članak o sebi u Sarajevu, to nekako ispunilo zadovoljstvom. Kao da postoji neki dokaz toga da sam i ja dio ove “raje”. Evo, Daniszewski je zapisao pa mogu uvijek da pročitam. A mogu i moja djeca.
Daniszewski kaže da misli da je ta moja priča ganula mnoge ljude u Americi.
Kao i slika koja je išla uz priču. Mama drži mene za ruku kraj nekog srušenog zida. Ja držim “pigina.” Mali sam. Veze nemam šta se dešava.
Sve isto, samo bolja rezolucija
Nekih 30 godina kasnije, ja sam novinar koji pokriva najviše vanjsku politiku, većinom pratim rat u Ukrajini i sada rat u Gazi. Doduše iz kancelarije.
Ipak, svaki dan gledam ranjenu i mrtvu djecu. Nema konvoja koji evakuišu djecu iz Gaze. Za njih nema ni tetke, ni Njemačke. Pitam se svaki dan kakav je ovo svijet, kako ovo može da gleda. Pitanje koje je i moja majka postavljala kad je izvještavala o ratu u BiH. Sve isto, samo bolja rezolucija.
“Ljudi u Gazi ne zaslužuju ovo što im se događa. Narod Ukrajine ne zaslužuje ovo što im se događa. Ali, naravno, postoje ljudi, znaš, koji to vide kao ne tako crno-bijelo”, objašnjavao mi je Daniszewski.
Naveo je da čak i u SAD-u ima ljudi koji misle da je Rusija imala neki razlog za invaziju Ukrajine, kao na primjer ekspanzija NATO-a. Također je objasnio da mnogo Amerikanaca ima puno simpatija za Izrael zbog onoga što se događalo tokom Holokausta.
Ipak, istakao je, postoje ljudi koji protestuju zbog onoga šta se dešava u Gazi. Prisjetio se da je to tako bilo i sa ratom u Vijetnamu. Ti protesti su ga i završili.
“Ali kad razmišljam o ratu u Bosni, ne sjećam se da je mnogo ljudi govorilo, ‘pa Srbi imaju malo pravo’. Mislim da to niko nije osjetio jer je u tom ratu sve bilo tako jednostrano i nepravedno”, naveo je.
“Imali smo porodice poput tvoje, koje su bile mješovite. I, znaš, prije početka rata, Bosanci su živjeli jedni s drugima i imali neki zajednički cilj, ali su demagozi i simpatizeri diktatura uvijek ti koji žele posijati mržnju i podjele među ljudima”, dodao je.
Njegovo i moje Sarajevo – dva različita grada
Dok ga slušam, razmišljam šta je ovaj čovjek sve vidio. Radi se o nekome ko je svjedočio svemu i svačemu. Ranjen je tokom rumunske revolucije 1989. godine. Sada je angažovan na poboljšanju sigurnosti novinara.
Radi se o nekome ko više nema šta kome da dokazuje. Njegovo ogromno iskustvo se možda najbolje vidi u njegovom ponašanju, u načinu na koji govori – mirno i staloženo. Njegovi odgovori na moja pitanja dolaze odmah, ali ipak djeluju promišljeno. Jasno je da je o svemu što sam ga pitao ranije dugo razmišljao.
Ja nemam njemu šta da ponudim kao novinar. On meni ima da ponudi toliko mnogo.
Vidjelo se da je sretan što me vidi. Što ponovo vidi Sarajevo u sasvim drugom izdanju od onoga kakvo mu je u sjećanju. Ja to Sarajevo ne poznajem.
“Znaš, bilo je to u prvom dijelu rata kad sam ja bio ovdje, ovo je bio prilično grad duhova. Poneko je tražo hranu, vodu i sklonište, niste imali osjećaj da je ovo živ grad, barem ja nisam. A rat je ružan. Kad se stvari bombarduju i ruše, to izgleda ružno. Ali sada vidim zelenilo, grad sa prekrasnim kućama sa krovovima sa crvenim crijepom i parkovima. U to vreme, to su bile zgrade sa ožiljcima, ljudi sa ožiljcima, mnogo je drugačije”, dodao je.
Čemu sve ovo?
Pitao sam ga ono najvažnije: da li je svijet nešto naučio iz rata u BiH ili sam ja džaba izgubio djetinjstvo?
Svoj odgovor je počeo sa “nažalost”.
“Historija se ponavlja”, rekao je. Došle su, kaže, nove generacije koje se ne sjećaju lekcija iz prošlosti ili misle da se historija ne ponavlja. “Na kraju je ovdje došao mir, na neki način klimav mir, ali je došao, i život se mogao nastaviti. I da, ono što ste žrtvovali možda nije riješilo sve svjetske probleme, ali je barem ovdje poboljšalo stvari…. Bilo bi lijepo da je vaša patnja promijenila svijet, potpuno i konačno, ali to jednostavno nije ljudska priroda”, odgovorio mi je.
“Znaš, samo u mojoj novinarskoj karijeri je bilo najmanje 10 ili 20 ratova i mislim da u svijetu nikada nije bio potpuno mir. Mada neki kažu da je, gledajući historijski, svijet sada mirniji nego ikada prije”, ispričao je.
Ipak je razočaran što svijet teško i sporo uči:
“Nažalost, ne mislim da je ovo što se ovdje dogodilo nekima bilo pouka, ali bi trebalo da bude lekcija svima. Međutim, ljudi zaboravljaju, dolaze nove generacije”.
Na konferenciji se na jednom panelu jedna novinarka iz Gaze bukvalno izderala na nas u publici. Postavljala je pitanja koja je i moja majka postavljala prije 30 godina. Kako možemo ovo da gledamo? Zašto nešto ne poduzmemo? Moja majka ju je mirno gledala iz prvog reda. Kad se ikad ona ovo pitala.
Daniszewski kaže da razumije gnijev te novinarke i njen osjećaj da je svijet okrenuo leđa njenom narodu.
“Ali s obzirom na mojih 70-tak godina, ja vidim da ona ovo govori kao da je to nešto potpuno novo”, rekao je. “I znaš, toliko nas je bilo u Gazi i tokom prethodnih ratova. Ovaj je najgori do sada, ali vidjeli smo i u Libanu način na koji Izrael vodi rat. Ona govori sa puno strasti i tema zaslužuje strast, ali osjećam da donekle ova nova generacija otkriva cijelu priču iznova. I nažalost, ne očekujem da će se sukob između Izraela i Palestinaca ili Izraela i arapskog svijeta završiti za vrijeme mog života”, rekao je pomalo tužno.
Međutim, on je primijetio da sada u Americi u vezi Gaze “se javno mnjenje mijenja, ne u korist Hamasa, već u korist naroda Gaze” i da “postoji osjećaj da je ono što Izrael radi nemoralno, napadati tako ljudska bića”.
Zagledao se u mene.
“Znaš, drago mi je što si odrastao i što imaš dobar život i što je Aida imala karijeru kakvu je imala”.
Kad smo se razišli, svako je na tom prijemu u Holiday Inn-u otišao za svojim poznanicima. Moja majka je stajala s nekim i ja sam prišao.
– “I?”
– “Super je. Čini mi se da je pustio suzu.”
– “Što”?
– “Ne znam. Valjda što sam dobro”.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!