Jako mali broj pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca za rat u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine osjeća krivicu za djela koja su im dokazana i presuđena pred Haškim Tribunalom, kasnije Međunarodnim mehanizmom za krivične sudove.
Upravo je to jedan od glavnih razloga za “kulturu poricanja” genocida u Srebrenici i svih drugih zločina koji su se dogodili na teritoriji međunarodno priznate Bosne i Hercegovine.
Neki od njih tvrde da su priznali sve samo da bi dobili značajnije manju kaznu, dok drugi, kako su navodili nakon osuđujućih presuda – “mirno spavaju”.
Ratko Mladić, bivši general Vojske Republike Srpske je posljednji osuđenik pred Mehanizmom. Pravosnažno je osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Nakon presude je razgovarao sa sinom Darkom Mladićem koji je prenio njegovu poruku nakon konačne kazne:
“Često je za sebe govorio, kao i mnogi drugi, da je najbolji kad je najgore. Prkosno je rapoložen. Rekao je da poručim svima da bi se zabrinuo da su ga oslobodili. NATO pakt ga je sudio i osudio zbog toga što je branio svoj narod i spriječio planove NATO pakta da Srbe protjera sa svojih vjekovnih ognjišta. Poručio je da se narod ne brine zbog ove presude, da se čuva Republika Srpska, da je nju stvorio narod, da su naši najbolji sinovi izginuli za našu državu i da naš narod treba da nastavi da se bori i da je čuva, a njegova sudbina je manje bitna.”
“Zna on šta njegov narod misli o njemu. Njegove su riječi bile usmjerene na to da on nije sada bitan, da je bitno da se čuva Republika Srpska i da moramo da nađemo način da budemo jedinstveni u odbrani RS, da je ona tekovina naše brobe i da nikakva presuda to ne može da promijeni”, kazao je sin Ratka Mladića nakon izricanja presude.
Karadžić: Hiljade životima izgradilo Republiku Srpsku
U martu 2019. godine na kaznu doživotnog zatvora osuđen je i Radovan Karadžić, prvi predsjednik Republike Srpske, koji svoju kaznu služi u zloglasnom britanskom zatvoru.
Njegova izjava nakon izricanja presude došla je u medije posredstvom advokata Marka Sladojevića.
“Žrtva koju ja podnosim manja je od drugih. Hiljade mladića je svojim životima izgradilo Srpsku. Mnogi su poslijeratni invalidi, a najveću žrtvu podnijele su majke čiji su sinovi, često jedinci, dali život za slobodu srpskog naroda. To su istinske žrtve. Jalova osveta Haškog tribunala meni kao starcu ne može ništa”, rekao je Karadžić 20. marta te 2019. godine.
Karadžić je dodao da “u svakom ratu, naročito građanskom, izrodi počine zločine, koje je naša država, ako je znala, osuđivala i procesuirala”.
“Mi smo se časno borili za slobodu i jednakost srpskog naroda u BiH. Zato uvijek i svuda budimo dostojanstveni, ne mrzimo druge i ponosno čuvajmo ono što je iznad svih nas – našu Republiku Srpsku”, poručio je Karadžić.
Sličnost između izjava Karadžića i Mladića je velika, razlika je samo u nekoliko riječi – a ono što izostaje je bilo kakva vrsta priznanja, dok je poricanje sveprisutno.
Krstiću prvo presuđeno, i naznačeno: Ne sudimo narodu
Presude Mladiću i Karadžiću su izazvale mnogo političkih reakcija u Bosni i Hercegovini. Također, mnogo reakcija je izostalo. Politički establišment Republike Srpske, kako vlasti, tako i opozicije, vrlo često izjednačava ratne zločince sa kompletnim narodom, iako se upravo to pokušava spriječiti još od presude Radislavu Krstiću, prvom osuđeniku za genocid pred Haškim Tribunalom.
VEZANE VIJESTI
Njemu je izrečena kazna od 46 todina, da bi kasnije bila smanjena na 35. Almiro Rodriguez, predsjedavajući sudija je 2. augusta 2001. godine kazao sljedeće:
“Smatramo da je od suštinske važnosti da se napravi razlika između onoga što bi se moglo smatrati kolektivnom odgovornošću od onoga što je individualna
odgovornost. Svrha ovog Suda nije da se bavi eventualnom kolektivnom odgovornošću. Ono što nas zanima u svakom postupku na ovom Sudu jeste da ocijenimo da li dokazi koji su nam predočeni omogućavaju da se optuženi proglasi krivim”, naveo je.
“Mi želimo suditi optuženiku. Ne sudimo narodu. Tačno je da je u bivšoj Jugoslaviji bilo napada na civilno stanovništvo. Da, bilo je masakra i progona. Da, neke od tih zločina jesu počinile srpske snage. No, da parafraziram riječi jednog velikog humaniste, smatram da bi bila uvreda za srpski narod i izdaja ideje civilnog društva poistovijetiti to zlo sa srpstvom. Bilo bi, međutim, isto tako monstruozno ne dati nikakvo ime tom zlu“, zaključio je Rodriguez.
Nešto slično rekao je i Serge Brammertz, glavni tužilac Mehanizma nakon presude Mladiću.
“Ovo nije presuda srpskom narodu, kojim su Mladić i njegove pristalice manipulisali decenijama. Mladićeva krivica je samo i jedino njegova. Završetkom ovog predmeta, žrtve i preživjeli bi trebali biti u prvom planu”, rekao je Brammertz.
Jedan od prvih osuđenika za ratne zločine koji se pokajao je Milan Babić.
“Na nacionalnim sudovima gotovo da nema ‘stvarnih’ pokajnika. Na osnovu praćenja svedočenja pred Haškim tribunalom, može se zaključiti da je vrlo malo onih koji su se i tamo iskreno pokajali. Izdvajaju se Dragan Obrenović i Miroslav Bralo“, kazala je za Balkan Insight Nataša Kandić, osnivačica beogradskog Fonda za humanitarno pravo.
Babić, Obrenović i Bralo su trojica od nekoliko desetina osuđenih ratnih zločinaca iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji su na suđenjima priznali svoju krivicu za zločine počinjene u ratu devedesetih.
Ko su “izdajnici”?
Mnogo je više onih koji su negirali odgovornost i krivicu za zločine koje su činili, koji su dokazani i za koje su osuđeni. Neki od njih se tretiraju kao heroji u svojim zemljama.
U tekstu koji je objavio Balkan Insight 10. januara 2020. godine navodi se i izjava Duška Tomića, sarajevskog advokata koji je branio optužene za ratne zločine: “Ko prizna krivnju je izdajnik”.
Mnogo je više onih koji su negirali odgovornost i krivicu za zločine koje su činili, koji su dokazani i za koje su osuđeni. Neki od njih se tretiraju kao heroji u određenim dijelovima svojih zemalja.
“Poticao sam svoje klijente da priznaju krivnju, ako je za to bilo osnove. Pogotovo one koji su imali djecu, da se ne bi teret prenosio na njih. No ovdje se djeca osuđenih ratnih zločinaca ponose svojim očevima”, naveo je.
Damir Ivanković priznao je krivicu za zločine počinjene u Prijedu 1992. godine, gdje je bio pripadnik interventnog voda policije. Učestvovao je u progonu i ubistvu 200 bošnjačkih i hrvatskih civila iz Prijedora. Svi su ubijeni u jednom danu.
Nakon što je priznao krivicu pred sudom u Bosni i Hercegovini, Ivanković je svedočio protiv drugih optuženih i detaljno opisao okolnosti zločina i svoju ulogu u njemu.
“Mirno spavam”
Ivanković je na suđenju izjavio: “Želim priznati da sam počinio zločin. Niko mi ništa nije obećao zbog ovog priznanja, riječ je o čistoj savjesti.“
Osuđen je 2009. na 14 godina zatvorske kazne. Međutim, kada ga je BIRN posetio u zatvoru u Mostaru, negirao je da je ikoga ubio.
„Mirno spavam i mirno sanjam. Da sam i metka ispalio, ne bih mirno spavao“, tvrdio je Damir Ivanković.
Krivicu je priznala i Biljana Plavšić, koja je u Hagu bila optužena za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Priznala je krivicu i tužilaštvo joj je smanjilo optužnicu. Osuđena je na 11 godina nakon čega joj je odobreno prijevremeno puštanje iz zatvora.
Dok je još služila kaznu 2009. godine, Plavšić je povukla svoje priznanje u intervjuu za švedski magazin Vi. Rekla je da je priznala krivicu kako bi joj odbacili neke tačke optužnice.
“Nisam učinila ništa pogrešno“, rekla je.
Međutim, priznajući krivicu u Hagu, izjavila je: „Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje (…) uvijek će ostati dio mene.“
BIRN ju je u telefonskom razgovoru pitao za komentar o toj izjavi. Da li je spoznaja da je odgovorna za hiljade ubijenih, proganjanih i unesrećenih još uvek na njenoj savjesti, kao što je rekla pred sudom?
“Ne mogu da se sjetim te izjave, davno je to bilo“, odgovorila je Plavšić.
Na direktno pitanje kako se danas odnosi prema svom priznanja krivice, odgovorila je: “Sve mi je to fluidno. Nastojim da zaboravim taj period.“
Zločine koje je počinio htio je da zaboravi i Esad Landžo. U Hag je došao 1996. godine kao optuženik za ratne zločine nad Srbima iz 1992. godine u logoru Čelebići pokraj Konjica.
“Noću čujem žrtve”
“Lako je negirati dok ne čuješ žrtve. No onda ih slušaš i znaš da je istina to što govore. To je bilo kao buđenje iz sna i spoznaja da živim u užasu“, rekao je Landžo za BIRN, u svom prvom dužem intervjuu za balkanske medije.
Tada su počele nesanice, glasovi i vrisci u glavi. Počeo je u pritvoru u Hagu redovno da posjećuje psihologe, a godinama potom je intenzivno išao na terapije.
“Tribunal me spasio, dao mi je novi život. Tamo sam dobio svu potrebu pomoć“, kaže o sudu koji ga je osudio na 15 godina zatvora zbog torture, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.
“Ni kazna mi nije bila problem. Smatrao sam se krivim i želio sam biti kažnjen”, priseća se Landžo.
Landžo je pušten iz zatvora 2006. Odslužio je kaznu i mogao da nastavi život u tišini i bez javnih pojavljivanja, kao mnogi drugi ratni zločinci.
Negiranje genocida u Srebrenici
Zbog zločina koji su pratili pad Srebrenice 11. jula 1995, kada je ubijeno više od 8.000 Bošnjaka, do sada je osuđeno ukupno 47 ljudi na više od 700 godina zatvora, a izrečene su i četiri doživotne kazne.
Osim Karadžiću i Mladiću, u Hagu su izrečene još tri pravosnažne doživotne kazne za genocid u Srebrenici.
Jedna je izrečena 2010. bivšem načelniku za bezbjednost glavnog štaba VRS Ljubiši Beari, koji je umro u Berlinu 2017. godine
Druga je izrečena 2015. godine bivšem pomoćniku komandanta za obaveštajno-bezbednosne poslove glavnog štaba VRS Zdravku Tolimiru, koji je sledeće godine umro.
Na doživotni zatvor osuđen je i potpukovnik Drinskog korpusa VRS Vujadin Popović, koji je prolašen krivim za genocid, istrebljenje, ubistvo i progon Bošnjaka.
Tribunal u Hagu je donio prvu presudu koja je zločin u Srebrenici okarakterisala kao genocid, i to bivšem generalu Vojske Republike Srpske Radislavu Krstiću, 2001. godine. Krstić je pravosnažno osuđen na 35 godina zatvora zbog pomaganja i učestvovanja u genocidu.
Na dugogodišnje kazne zatvora osuđeni su i oficiri VRS Drago Nikolić (35 godina), Dragan Obrenović (17 godina), Momir Nikolić (20 godina) i Radivoje Miletić (18 godina).
U Hagu je osuđen i pripadnik 10. diverzantskog odreda Dražen Erdemović, prvi čovjek koji je pred tim sudom priznao krivicu za ubistva zarobljenih Bošnjaka, podsjeća BBC.
Erdemović je uhapšen još 1996. u Srbiji i iste godine je u Hagu osuđen na pet godina zatvora, a njegovo svjedočenje kasnije je doprinijelo osuđujućoj presudi protiv Ratka Mladića.
Po Erdemovićevom iskazu, strijeljanje Muslimana iz “15 do 20 autobusa” trajalo je od 10 sati ujutro do 15 ili 15,30 sati popodne, kada je ubijanje preuzela druga jedinica VRS iz Bratunca.
Diverzantima je rekao da u obližnjem selu Pilica ima „još oko 500 zarobljenika koje treba pobiti“, ali su oni to odbili da učine. Zarobljene u Domu kulture u Pilici su, umjesto njih, ubili vojnici VRS iz Bratunca, kazao je Erdemović, potvrdivši da je iz kafane preko puta Doma video leševe i čuo eksplozije i pucnjavu.
Po svjedokovom opisu, potpukovnik VRS koji je vojnike vodio da streljaju zarobljene muslimane, mogao bi biti Ljubiša Beara, osuđen pred Tribunalom na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici. Uslijed nedostatka dokaza, međutim, do sada na suđenjima u Hagu nije utvrđeno da je to bio Beara, tadašnji glavni oficir za bezbjednost Glavnog štaba VRS.
Erdemović je 1996. uhapšen u Srbiji, pošto je o zločinu na Branjevu ispričao američkoj novinarki, a potom je izručen u Hag. Priznao je krivicu za zločin, u okviru nagodbe sa tužiocima. Osuđen je na pet godina zatvora, prenosi Danas.
“Mladić rekao da to što rade je genocid”
Nakon presude Mladiću Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije i dugogodišnja aktivistica u komentaru za N1 rekla je kako je Mladić bio oficir JNA i nije mogao ništa raditi bez podrške Beograda.
U Srbiji je bio taj narativ da su se u BiH branili Srbi. I danas Beograd ne odustaje od Republike Srpske. Doživljava je kao ratni plijen”, navela je Biserko.
Na pitanje od koga su branili Srbe i šta je sa narativom koji je i sam Mladić ponavljao – da se svete Turcima, Biserko je podsjetila da je to narativ koji je pokrenuo zvanični Beograd. Da bi krivicu prebacili na druge.
“U krajnjoj liniji Mladić je na sjednici skupštine RS-a kazao da je to što rade genocid. Dakle, on je bio svjestan kakvu politku provodu. Meni je žao što Haški sud nije to uključio u presudu. Srebrenica je “oslobođena od Turaka” – to je bila jedna od propagadnih teza. Teza kao da je islamski fundamentalizam odgovoran za raspad Jugoslavije. Srbija je podigla optužnice protiv nekoliko osoba, poput Ganica ili Divjaka, u kojima se navodi kako su odgovorni za pobunu protiv JNA. Beograd je činio podmetanja. Napravili su konstrukciju da su svi drugi krivi za pokretanje sukoba, samo nisu Srbi”, istakla je predsjednica Helsinškog odbora.
Onda nastupa politika
Izjave o prebacivanju krivice za ratne zločine sa pojedinca na kompletan narod obično dolaze od političara.
Nakon presuda suda političari iz Republike Srpske i Srbije najčešće ističu da je Hag “antisrpski”, a da su osuđeni ratni zločinci “pozitivne ličnosti”.
Predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović izjavila je da je Haški tribunal drugostepenom presudom generalu Ratku Mladiću još jednom potvrdio “ulogu antisrpskog suda koji odgovornost za ratne zločine ne utvrđuje prema dokazima, već prema nacionalnoj pripadnosti optuženika.”
PROČITAJTE JOŠ
“Da je suprotno, današnju presudu ne bi sa slobode pratili neki od najzloglasnijih haških optuženika, poput Nasera Orića, Ramuša Haradinaja, Ante Gotovine, kao i brojni drugi iz čijih zona odgovornosti su Srbi zauvijek nestali”, istakla je Cvijanović.
“U ovom ružnom trenutku moja prva emocija je da sve svoje nezadovoljstvo i bijes zbog diskriminacije srpskih žrtava i nametanja najveće krivice srpskim funkcionerima i oficirima mi moramo pretvoriti u snagu i istrajnost u borbi za Republiku Srpsku, našu jedinu garanciju opstanka”, rekao je Nenad Stevandić, predsjednik Ujedinjene Srpse nakon presude Mladiću.
Prije same presude Mladiću – Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije je kazao da je to “teška situacija za srpski narod”. Nakon izricanja presude je kazao da ke Srbija “prirodno zainteresovana za presude Haškog tribunala”.
“Mi smo spremni da preuzmem odgovornost prema obavezama. Mi možemo provesti odluke Suda u vezi sa izvršenjem presuda”, naveo je on.
A da će politika i ratovi devedesetih godina u korelaciji i da će to još dugo vremena ostati modus operandi na ovom prostoru istakao je i Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam.
“Imate dvije vrste mišljenja – jedno je od političara, i od predsjednika Srbije koje ste mogli čuti na sjednici Vijeća sigurnosti gdje se tvrdi da su najviše osuđivani Srbi, da nisu procesuirani oni koji su vršili zločine nad Srbima. Kad je u pitanju šira javnost, malo ko da je pratio suđenje. Oni su okupirani svojim problemima, tako da ih jednostavno ova materija, presuda posebno nije zainteresovala. Dakle, od najobičnijeg svijeta nije bilo komentara“, komentarisao je.
“U našem regionu se ponovo govori o podjeli BiH, o novim granicama… Kao da su ‘90-e bile ne znam kada, a nismo još pobrojali ni sve žrtve, tako da sa te strane mislim da može da djeluje preventivno, ali izgleda da je u ljudskoj prirodi da se neke greške stalno ponavljaju. Dobro je što je Haški tribunal presuđivao ratnim zločincima jer se pokazalo da nacionalni sudovi nisu bili sposobni da to rade. Tako da svako ima svoju teoriju da su samo njegovi okrivljeni, a da drugi koji su činili zločine nad njegovim narodima nisu, ali to je stara priča“, istakao je Popov.
Rekao je i da je očekivana reakcija političara iz Republike Srpske u vezi sa presudom Mladiću, te da smo trebali ići u onom pravcu kakav je bio u prvoj deceniji ovog vijeka, odnosno sa procesom suočavanja sa prošlošću.
Kako je naveo Popov, tada su bila data i neka izvinjenja i razgovaralo se o ratnim zločinima pripadnika sopstvenog naroda. Istakao je da je nakon toga “nešto krenulo naopako”, odnosno u prošloj deceniji ovog vijeka.
Dodik: Mi Srbi…
Milorad Dodik, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, sa političkog aspekta prošao je brojne navode iz ovog teksta. Bio je svjedok u Hagu na suđenju Karadžiću, bio je političar koji je priznao genocid u Srebrenici, govorio da su Karadžić i Mladić zločinci, a onda je nakon toga postao najistaknutiji negator genocida.
Poslije presude Mladiću je kazao:
“General Mladić je poslan direktno u legendu. Srpski narod bi bez njegovog komandovanja i duha imao veća stradanja. Srbi su najveći stradalanici u raspadu Jugoslavije. Stradali su od Slovenije, Hrvatske, Kosova, Sjeverne Makedonije, u FBiH, u Crnoj Gori se bore za svoja prava itd.”
Istakao je kako se “pokušava stvoriti mit o genocidu u Srebrenici koji se nije desio” te da je “srpski narod najviše stradao u ratovima nakon raspada Jugoslavije”.
Pravosnažne sudske presude Haškog tribunala i Mehanizma i ostalih evropskih i svjetskih sudova su obavezujuće, konačne, i po pravilu ne bi trebale da se komentarišu – nego izvršavaju.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare