U potrazi za boljim životom, na tzv. migrantskoj ruti, ugašeno je na stotine života. U rijeci Drini, u proteklih nekoliko godina, utopilo se više desetina izbjeglica. Tijela koja su pronađena, sahranjuju se na NN groblju u Bijeljini.
Zahra traga za bratom Azizom
Nepredvidiva Drina, koja gotovo svakodnevno mijenja svoje korito, često iznenadi i domaće, iskusne plivače. Kako onda ne bi izbjeglice sa Bliskog istoka, mahom neplivače. Od 2016. godine na granici između Srbije i BiH, pronađena su tijela 42 migranta. Daleko je veći broj onih koji su se utopili, ali njihova tijela rijeka još uvijek nije izbacila na obalu.
Djevojka Zahra Alimi iz Avganistana strahuje da je istu sudbinu imao i njen brat.
“Aziz je stigao je u Srbiju, ali nažalost kada je pokušao da pređe rijeku Drinu i uđe u Bosnu i Hercegovinu, utopio se. To se desilo 23. avgusta 2023. godine. Mi od tog dana nemamo vijesti o njemu. Aziz je želio da radi u nekoj od evropskih zemalja i izgradi dobar život kako bi nam pomogao. Molim vas da nam pomognete, nemamo nikog drugog osim vas”, riječi su Zahre Alimi.
Potresne ispovijesti i molbe porodica utopljenih izbjeglica stižu na adresu aktiviste iz Tuzle, Nihada Suljića.
“Moj prvi kontakt sa jednom porodicom koja je tražila svog nestalog, jeste da mi se javio jedan dečko iz Avganistana koji je u Tuzli boravio kao izbjeglica prije četiri godine i rekao mi da je njegov komšija, iz njegovog sela iz Avganistana nestao na granici između Srbije i BiH. Tad je on spojio mene i porodicu nestalog, tijelo smo pronašli u Zvorniku, i to tijelo je vraćeno nazad u Avganistan”, objašnjava Nihad.
San o obećanoj Evropi
Dodaje da je riječ o muškarcima koji su krenuli u Evropu kako bi izdržavali porodice, ali da i dalje postoje predrasude o njima:
“Neko iz Ukrajine je izbjeglica, a neko iz Sirije ili Avganistana je migrant. Ta dehumanizacija počinje u samom nazivu. Što se tiče te strukture, zašto su to sve muškarci, treba uzeti niz kulturoloških i drugih aspekata. Svaki taj muškarac iz Avganistana na svojim leđima ima čitavu porodicu koja ga čeka. Čeka da on u obećanoj Evropi ostvari neki bolji život. Ali zbog prirode putovanja, nerijetko su to najstariji sinovi u porodici, koji su krenuli na taj teški put, kako bi svojoj porodici koja je ostala negdje tamo učinila život koliko-toliko boljim”, navodi Suljić.
Grobovi migranata u Bijeljini
One, čije se porodice još uvijek nisu javile, Nihad je želio dostojno sahraniti. Nekoliko njih nalazi se na jednom semberskom groblju. Umjesto imena i prezimena na spomenicima su ispisana dva slova i godina smrti.
Čak 17 neidentifikovanih osoba sahranjeno je na groblju u Bijeljini, 16 muškaraca, a nedavno i jedna žena. Umjesto prvobitnih drvenih spomenika, odlučeno je da se postavljaju mermerni spomenici, kako bi zauvijek sačuvali uspomenu na nesrećno ugašene živote.
“Ja ne mogu promijeniti, spasiti njihove živote, ali ovo možemo, velika je satisfakcija ako nečija majka, sestra, brat, rođak zna barem gdje je tijelo”, kaže mladi aktivista iz Tuzle.
Pronalazak porodice otežavajuća okolnost
Patolog iz Bijeljine, Vidak Simić, iz tijela, koja su uglavnom u različitim fazama truljenja, uzima koštani uzorak tkiva za eventualnu DNA analizu. Četrdeset uzoraka, koliko ih ima trenutno, trebalo bi da se čuvaju do 6 mjeseci. Simić je odlučio da ih sačuva i duže, sve dok se porodice preminulih ne jave. I u tom kontekstu, pokušava se pronaći rješenje.
“Ideja je bila da se sačine svi ti DNA profili i da se stave na neki portal, pa recimo u Alžiru, Avganistanu Pakistanu nije bitno familija je čula, načula, ima saznanja da se neko njihov utopio u Drini, i ode tamo. Jer jako je skupo da putuje, gubitak je vremena i ne poznaju ljudi ni običaje, ni zakona, mnogo je problema, to je strašno mukotrpan posao”, kaže bijeljinski patolog i dodaje: “Ovako otišli bi tamo u neku instituciju otac, majka, brat, sestra bilo ko bi dao svoj uzorak, i onda bi s tog profila taj doktor iz Alžira, Avganistana, Pakistana uporedio i kaže jeste, da, vaš sin, brat je obdukovan tad i tad, nađen je tad i tad, sahranjen je tu i tu.”
Dva spomen obilježja i drvored sjećanja
Nažalost, prema riječima Nenada Jovanovića koji je samo tokom prošle godine pronašao deset tijela na obalama Drine, kaže da je uglavnom riječ o mladim ljudima. Otprilike, od 20 do 30 godina starosti. Svaki put, kad izvuče novo tijelo, razmišlja o sudbini tih ljudi.
“Pakistan, Maroko, Sirija, gdje god se otvori neko novo ratište tako se osjeti taj nagli priliv baš iz tih područja. Šta da vam kažem, to je jedna nesreća da ljudi završavaju svoj život ovdje kod nas, samo zbog toga što nemaju dobar pasoš. Vjerovatno da imaju neki bolji, ne bi završili tu gdje su završili”, navodi Jovanović.
Na mjestu gdje su završili, na njihovoj posljednjoj stanici, osim nadgrobnih spomenika, postavljena su dva spomen obilježja i zasađen je drvored sjećanja.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!