Tragična sudbina bivšeg vojnika OS BiH: Otišao u Rusiju da "čisti puteve", nestao u paklu ukrajinskog fronta

Mario Kuzmanović (28) nestao je u decembru 2024. godine. Njegova priča nije samo priča o ratu, već o sivoj zoni vrbovanja, naivnosti i surovosti sukoba u kojem su stranci često tek potrošna roba.

Posljednji poziv iz zone sumraka

Sve je počelo u novembru 2024. godine. Mario je napustio kasarnu u Orašju, gdje je radio kao vojnik OS BiH, i krenuo put Rusije. Majci je rekao ono što je željela čuti – da ide raditi na čišćenju puteva, da će zaraditi novac za liječenje bolesnog djeteta u Moskvi i dobiti rusko državljanstvo.

"Mama, ne boj se, ne idem u rat", govorio joj je.

No, stvarnost je bila drugačija. Samo mjesec dana kasnije, 8. decembra, stigla je poruka koja će Marinu proganjati do kraja života. Nije bilo riječi o putevima i građevini. "Mama, sad idem van grada. Idem da radim. Neću imati interneta. Umoran sam. Žedan sam i gladan sam. Noge su mi mokre."

Dva dana kasnije, prema šturim ruskim vojnim izvještajima, jedinicu u kojoj se nalazio Mario pogodio je dron kamikaza. Mjesto radnje: Novogrodovka, dvadesetak kilometara od strateški važnog Pokrovska. Od tog trenutka, Mario Kuzmanović za sistem postaje "nestao bez vijesti", a za majku otvorena rana.

Zid šutnje i potraga za kostima

Marina nije čekala. Krenula je u Rusiju, probijajući se kroz labirinte vojne administracije. Prvo su joj davali lažnu nadu, tvrdeći da je živ, da je negdje na frontu. No, kako su mjeseci prolazili, a front se pomjerao, retorika se mijenjala.

U septembru prošle godine, u jednom vojnom uredu, komandir joj je pružio ruku. Nije to bio pozdrav dobrodošlice, već saučešće. "Rekli su da je veza s njima prekinuta i da su 99 posto poginuli. Tijela nisu evakuirana, ostala su tamo gdje su stradali", prepričava Marina.

U Rostovu na Donu, sabirnom centru za poginule, suočila se s užasom moderne ratne statistike. Rečeno joj je da se DNK analize rade, ali da su mnoga tijela ostala zatrpana u podrumima i ruševinama, ili su, zbog opasnosti od zaraze, u toplijim mjesecima sahranjivana u masovne grobnice. Identifikacija bi mogla trajati godinama.

Prevaren ili dobrovoljac?

Ključno pitanje koje visi nad ovom tragedijom je – je li Mario znao gdje ide? Dok ruski papiri hladno konstatuju da je "dobrovoljno stupio u redove vojske", majka sumnja na prevaru. Vjeruje da je njen sin, neiskusan i vođen željom za brzom zaradom, bio žrtva vrbovanja, bačen na prvu liniju fronta bez adekvatne obuke, misleći da će biti pozadinac.

U Bosni i Hercegovini, njegov odlazak tretira se kao krivično djelo. Zakon iz 2015. godine strogo zabranjuje odlazak na strana ratišta. Ipak, institucije šute. Iz Ministarstva vanjskih poslova BiH nema odgovora, a Marina je prepuštena sama sebi, pišući uzaludna pisma od Crvenog krsta do ukrajinskog projekta "Želim pronaći".

Danas, u Modriči, jedna majka više ne traži pravdu, niti geopolitičke odgovore. Njena želja svedena je na najosnovniji ljudski poriv.

"Meni samo treba da znam gdje da mu svijeću zapalim. Zar tražim mnogo? Ako je poginuo, želim da ga vratim u Bosnu, da ga sahranim. Njemu mjesto nije tamo", poručuje Marina.