Trgovska gora kao gotova stvar? Oštra debata ogolila potpunu neusklađenost i nepovjerenje između dvije države

S jedne strane, Josip Lebegner, direktor Fonda za finansiranje razgradnje NE Krško, pokušao je uvjeriti javnost da je sve transparentno i po zakonu. S druge strane, bh. ekspertski tim, predvođen Emirom Dizdarevićem i advokatom Nemanjom Galićem, optužio je Hrvatsku za pravne manevre, ignorisanje opasnosti i kršenje međunarodnih konvencija.

Zakon kao "vjetar u leđa" ili pravna prečica?

Lebegner je novi zakon opisao kao neophodan administrativni korak, „vjetar u leđa“ koji rješava prostorno-planske prepreke, ali je insistirao na tome da konačna odluka još nije donesena. „Nadam se da niko ne smatra da je ovim zakonom sve riješeno. On je tek preduslov da krenemo sa studijom uticaja na okoliš. Da li će centar biti izgrađen, ovisi o zaključcima te studije,“ tvrdio je Lebegner, navodeći da se projekat planira dovršiti do kraja 2027. godine.

Međutim, advokat Nemanja Galić odmah je demontirao tu sliku "neizvjesnosti", nazivajući zakon "protivpravnim vjetrom u leđa". Prema njegovim riječima, Hrvatska koristi lex specialis kako bi izbjegla redovne procedure. „Time se rješava pitanje prostornog plana tako što se on – ne donosi. Da biste napravili državni prostorni plan, morali biste raditi procjenu uticaja na životnu sredinu, što oni pokušavaju izbjeći,“ upozorio je Galić.

Kao dokaz da je odluka već donesena, Galić je iznio podatak o javnoj nabavci teškoj 60 miliona eura za transport i obradu otpada, što sugeriše da Hrvatska već uveliko troši resurse na ishod za koji tvrdi da je "tek u fazi ispitivanja".

"Recite mi, ko će stradati?"

Debata je dostigla vrhunac kada je Lebegner direktno izazvao bh. stručnjake da objasne konkretnu opasnost, implicirajući da se u BiH širi neosnovana panika. „Ja bih zamolio Emira da mi pojasni: šta se to treba dogoditi da bi došlo do ugroze jedne jedine osobe? Ne razumijem u kojoj mjeri je hiljadu kontejnera opasno,“ upitao je direktor Fonda, braneći tezu o potpunoj sigurnosti planiranog skladišta.

Emir Dizdarević nije ostao dužan, vraćajući fokus na suštinski problem – lokaciju. On je podsjetio da međunarodni standardi (IAEA) nalažu da se otpad zbrinjava tamo gdje nastaje, a ne da se transportuje u netaknutu prirodu. „Stvarate rizik samim dovoženjem radioaktivnog materijala tamo gdje ga nema. Dolazite u sredinu gdje nemate nuklearne objekte, a imate Park prirode i rijeku Unu,“ odgovorio je Dizdarević. Posebno je istakao apsurdnost situacije u kojoj Hrvatska radi studiju uticaja u radijusu od pet kilometara, pri čemu 70 posto te teritorije pripada BiH, a da pritom ne koristi podatke s bh. strane.

Zid šutnje i međunarodne tužbe

Upravo je pitanje razmjene podataka otkrilo najveći stepen nepovjerenja. Dok Lebegner tvrdi da u "formalnoj fazi" ne može dijeliti podatke dok studija ne bude gotova, bh. strana to vidi kao kršenje Espoo i Aarhuske konvencije. „Oni su prestali dijeliti informacije u maju 2024. godine. Odbili su formiranje zajedničkog ekspertskog tima. Učinili su sve da budu potpuno netransparentni,“ kategoričan je bio Galić.

Zbog ovakvog "zida šutnje", BiH je borbu preselila na međunarodni teren. Potvrđeno je da su podnesene pritužbe Savskoj i Dunavskoj komisiji, pokrenut je postupak pred komitetom u Ženevi, a pripremaju se i opsežne pritužbe Evropskoj komisiji zbog kršenja pravne stečevine EU.

Zaključak emisije bio je nedvosmislen: dok Hrvatska ubrzano grabi ka 2028. godini i prvim kontejnerima na Trgovskoj gori, Bosna i Hercegovina više ne računa na dobrosusjedski dogovor, već na pravnu bitku pred evropskim institucijama kako bi zaštitila stanovništvo u slivu Une.