Svaki put kada pišu ili govore o zločinima jave im se, potpisane i nepotpisane osobe koje im prijete i vrijeđaju ih. Pritom pitaju zašto pišu o njima, a ne o nama. Jer žrtve mogu biti samo "naše", a zločinci "njihovi", a to se "ne smije izjednačavati". "U zemlji u kojoj je tema rata i dalje politički isplativija od pomirenja, to je očekivano, ali i sve neizdrživije" - kaže Aleksandar Trifunović, urednik portala Buka, koji je jutros bio gost Novog dana.

Suština je borba sa sobom, i teme s kojima želimo da se bavimo kao novinar, kaže Trifunović, kao odgovor na pitanje do kada je moguće boriti se sa pritiscima, odnosno osporavanjem, otežavanjem i onemogućavanjem rada:

“Najčitanije teme nemaju veze sa životom – ne omalovažavajući nijednu vrstu novinarstva, kada se bavite temama s kojima većina ne želi da se bavi automatski bivate prokažen, ne zato što ste dijelili laž, neistinite informacije, dezinformacije ili koristili govor mržnje“.

Najteže je kad ljudima saopštavate istinu, nastavlja, ocijenivši to kao apsurd. “Prijetnje su su posljedica, sve što bi trebalo praviti problem je da se bavite neistinama i da širite mržnu, ali vidimo da ta vrsta novinarstva koja nema veze s novinarstvom, propaganda, bolje se prima, ima zaštitu publike, dok ova nerijetko izaziva bijes, koji neko pretvori u prijetnje, zasad virtuelne, ali bilo je i fizičkih, i ljudi koji su izvršili ono što su naumili“, dodaje Trifunović.

Gdje je granica?

“Postoji granica kad treba da se zapitate zbog sebe – jer se novinarstvom bavite i zbog drugih ne samo sebe, to je lični izbor tema, ne donosi korist, ali donosi zadovoljstvo saopštavanja istine, ne znam šta može biti bolje od novinara koji nema straha da saopšti istinu, to je sva suština, naš izbor, ali se postavlja pitanje do kojih granica vi kao pojedinac možete ići ako se sve uroti protiv vas i shvatite da broj onih koji vas podržavaju je sve manji i da se vi bavite novinarstvom koje je samo sebi svrha, to bi bila najveća opasnost i mogla bi biti razlog odustajanja o kojem ja ne razmišljam“, kaže Trifunović

Postoji li strah od prijetnji?

Odgovara kako bi bilo suludo reći da nema, da se ne radi o prijatnim stvarima, te ističe i kolektivnu vrstu odgovornosti za cijelu redakciju.

Smatra da bi objavljivanje vijesti o prijetnjama bilo kontraproduktivno, jer bi to oni koji prijete shvatili kao svojim uspjehom.

“Ne spadam pod one koji smatraju da se treba kititi time, da imamo popularnost zbog tih prijetnji, bilo bi pogrešno. Svakako da se plašimo, živim s tim nekih 25 godina otkad se bavim novinarstvom. I dalje ne mogu razumjeti prijetnje. Kad govorite istinu ne bi trebali imati problema, a u društvu koje bježi od istine, mi živimo u BiH gdje nacionalni kolektiviteti robuju iskrivljenim istinama ponekad, vrlo često i spremni da ih brane pa i na ovaj način“, ističe.

Jedna od osoba koja je dijelila negativne komentare na portalu Buka na koncu je poslala poruku u inbox izrazivši žaljenje zbog toga. Koliko je bitno insistirati na istini, pa čak i ako tek jedna osoba promijeni mišljenje? Bitno je, smatra Trifunović.

“Mi se zanosimo pod utiskom društva spektakla da će čin pomirenja doći u kolektivnom transu, gdje ćemo se probuditi pomireni, nasmijani, srećni – to se neće desiti. To je tegoban put, proces, morate biti sigurni, ljudi koji su direktno doživjeli ličnu bol, ljudima je muka da ponavljaju priče koje neće niko da sluša. Pomirenje dobija smisao kada podijelite svoju bol s nekim ko želi da sluša. Mi živimo u društvu monologa, narativa koji su destruktivni, koje prepoznamo samo kada nam odgovara“, pojašnjava.

Početak pomirenja, dodaje, je kada saopštite nešto što vam se desilo i ne znate ime te osobe, ljudski, i kad izrazite saučešće, virtuelno ili kako god.

“Osjećaj je velik i to je početak pomirenja. Ali kad uđete s predrasudom da je sve laž – imali ste primjer kada žrtva kaže u sali punoj ljudi koja kaže: znate to se stvarno desilo, porazno je da osoba smatra da joj niko ne vjeruje. Kad s druge strane dobijete odjek, kad neko kaže iskreno da mu je žao to je početak i kraj, to je pročišćenje kojem kao ljudi trebamo da težimo. Živimo u društvu nepomirenih kolektiviteta i pojedinaca, to je balast koji društvu nudimo, nekoj djeci, da li će preuzeti na sebe tovar istorije prošlosti ili će pokušati da razumije ono što se desilo, suoči se i da nastavimo da živimo, umjesto da preživljavamo“, zaključuje Trifunović.