Anela Arifi po završetku srednjoškolskog obrazovanja u Tuzli, odlučuje napraviti veliki korak za jednu mladu osobu, napustiti svoj topli dom i započeti život na drugom kontinentu.

Njeno znanje, talenat su nagradili i prepoznali na “Google Science Fair” naučnoj Olimpijadi gdje je proglašena jednom od najperspektivnijih naučnica u svijetu, mlađih od 18 godina. Govornica je bila u UN-u, Ted Talku, ali i mnogim drugim internacionalnim institucijama i skupovima. Ipak ona intervju za N1 započinje na drugi način.

“Mene najviše inspiriše moja porodica, sva ta njihova podrška i moja želja da oni imaju sve najbolje na svijetu. Samim tim što želim da moja porodica ima sve najbolje na svijetu, to se prenosi na ostale ljude i na grupe čija sam članica. Ja sam ponosna državljanka Bosne i Hercegovine. Ono što svojoj porodici želim, želim i drugim ljudima”, kaže Anela Arifi, doktorantica Stanford Univerziteta.

Bez podrške porodice kaže ona, vjerovatno ovo sve ne bi bilo moguće, ali danas uz njih i zbog njih živi ono što je kao mlađa priželjkivala, te dodaje:

“Definitivno živim svoj san iz razloga što mislim da stvari koje želim da radim ne bih imala priliku raditi punim kapacitetom i na ovakav način nigdje drugo, nego baš na ovom mjestu gdje me je moj put doveo. Bilo je mnogo teških trenutaka, jer nekad zvuči da je sve lako, ali nije”, opisuje Anela.

Prvi veći naučni koraci i izumi su počeli u Kladnju

“Još kad sam imala petnaest godina provodila sam dane u okolini Kladnja kod moje porodice. Primjetila sam da nana i njene komšije imaju problema sa snabdijevanjem. Nisu imali dovoljno energetskih izvora za njihove potrebe. U isto vrijeme kada sam primijetila to “energetsko siromaštvo”, primijetila sam da imaju i mnogo peradarskog otpada. Sa mojih petnaest godina odlučila sam pronaći rješenje. To se ispostavilo da je moguće uraditi, napravila sam reaktor i od tog dana sam u polju energetike”, kaže Arifi.

Trenutno je na doktorskim studijima Stanford Univerziteta, gdje je i dobitnica Knight-Hennessy stipendije jedne od najvećih internacionalnih stipendija.

Mladim ljudima je poručila da vjeruju u sebe, ispunjavaju svoje želje, jer najgore što im može neko reći je – ne. Bolje je i da te odbiju, nego da cijeli život razmišljaš o tome, šta bi bilo da sam se prijavio/la, možda sam trebao/la pokušati.

Za kraj je rekla da u životu trebamo znati šta želimo i držati se čvrsto želje dok je i ne ostvarimo.