Vrijeme je praznika, kraj je godine, u veselom prazničnom ozračju čekamo da otkucaju zadnji sati stare i pozdravimo novu godinu. Vrijeme je to iskrenih želja, u kojima se građani uglavnom nadaju boljitku u svim sferama života. No, stanovnici manjih i nerazvijenih bh. općina, poput Bosanskog Grahova daleko od praznične euforije sanjaju o osnovnim životnim potrebama koje bi im olakšale svakodnevicu. Ova općina koja broji tek oko 1.200 stanovnika nema Dom zdravlja, banku, srednju školu, kao ni sadržaje za mlade.

Ulice Bosanskog Grahova, sablasne i puste, bez novogodišnjih ukrasa i praznične atmosfere. Zatvorene stare trafike i brojne ruševine, prizori su koji ostavljaju dojam kao da je rat u ovoj općini tek stao. Tek rijetki prolaznici mogu se sresti uglavnom na putu do dva marketa koliko ih ima u ovom mjestu. Nevoljko i sa teškim uzdasima pričaju kako su zaboravljeni od svih. Najteže im pada što ne mogu u svakom trenutku računati na ljekarsku pomoć.

“Nemamo Dom zdravlja, liječimo se u Livnu, Mostaru, idemo u Drvar po uputnice, to je jedan težak i velik put tako da se nekad desi da na tome putu ljudi završe svoj život, tako da su ljudi primorani da idu čak i u Banjaluku da se liječe. Banke nemamo, nemamo ni bankomata, moramo ići u Drvar”, rekao je Milan Bošković.

U Drvar idu i srednjoškolci, Bosanko Grahovo nema srednju školu. Po završetku školovanja, a nakon što napune 18 godina uglavnom odlaze u inostranstvo jer posla i perspektive za mlade ovdje kažu nema.

“Nikakve perspektive da se živi ovdje nema, nema Srednje škole, nema djeca gdje da izlaze, ja sam završio Srednju i radim kao konobar, jeste prošetali gradom jeste vidjeli kakvo je, nema uslova ni za stare, a ne za mlade”, dodao je Boško Gvero.

Stoga kao i ostali njegovi vršnjaci razmišlja o odlasku. Ostanak ovdje kaže ne može nikako biti opcija. Iako nerado napuštaju svoje rodno mjesto, svi imaju iste želje:

“Da ima uslova da mladi žive ovdje, da ne mora da idu kao što ja želim da idem, da imaš nešto da radiš, da izlaziš, da ima više poslova i svega”, kazao je Gvero.

Povratka nema, oni koji odu u Grahovo dođu samo u posjetu na nekoliko dana. Oni stariji koji su davno otišli evociraju uspomene kada je ovo mjesto bilo nešto življe i ljepše, jer od nekadašnjih 9.000 stanovnika, danas ih je u ovoj općini oko 1.200.

“Bilo je tu naroda, kad izađeš imaš koga da sretneš, ranije sretneš druga, prijatelja sjedneš , popričaš ali nigdje nema opuštenije kao ovdje”, kazao je Vojo Marić.

Od 2019. godine članice Udruženja građanki „Grahovo“ bore se za uspostavu Centra za socijalni rad, jer je tvrde pravna, socijalna, psihosocijalna pomoć prijeko potrebna.

“Imamo svega što se tiče socijalnih problema, i starijih ljudi o kojima nema ko da vodi računa i duševno bolesnih ljudi i nasilja u porodici, nekako je sve bez kontrole”, Marina Dobrijević.

Grahovljaci kažu danas žive gore nego prije 20 godina, grad odumire, a slike poput prvih poslijeratnih godina njihova su svakodnevica. U novu godinu ulaze bez mnogo nade u bolje sutra, a za sve to je, tvrde, odgovoran nemar vladajućih struktura sa svih nivoa vlasti, koji se, kako kažu, ponašaju kao da ova općina nije dio Bosne i Hercegovine.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad