U knjizi "Zašto je Bosna, a ne ništa" univerzitetskog profesora mirovnih i sigurnosnih studija Nerzuka Ćurak objavljen je esej u povodu Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Autor piše da neće biti dobro u ovoj zemlji dok svima ne budu dostupna osnovna građanska prava.

“Oluje besmislenih izmišljenih bitaka a koje su samo javni izraz volje za moć političkih lendohana, trutova praznijih od praznine, taman da se uspješno bave politikom u Bosni, nikada se neće okončati ne stupimo li u novi savez bratstva i srušimo ove nametnute okove etničke opresije i straha. Pobunite se! U ime sebe, u ime djece, u ime unučadi, u ime biljaka i životinja, u ime voda i šuma, u ime zemlje s kojom smo povezani pupčanom vrpcom i koju smo izdali kada smo pristali da dostignuti stepen emancipacije poništimo povratkom na plemenski način organizacije političkog života”, piše Ćurak u svom eseju naslovljenom Probudite se.

I dok mi građani, mi izvan političkih organizacija u kojima aktivisti sebi tepaju da su građani dok bljuju otrovne strele većinskih nacionalizama (ovisno koja je etnička većina u pitanju) i ubijaju nadu u mogućnost građanske Bosne izvan hegemonskih pristupa, pokušavamo motivirati ljudstvo nezaraženo virusom većinskih nacionalizama da izađu u Bosnu, na njene ulice i trgove i bore se za novu palatu pravde svim srcem i umom, moramo pronaći način da budemo pravedni prema svima pa i prema ovima koji su iz sebeljublja, egoizma i šovinizma uništili našu zemlju. Tu pravednost neće donijeti politika, nego Mi, mi sa trga Tahrir. Pobunite se!

Ne dopustimo sebi, piše Nerzuk Ćurak, da pijemo iz pehara gorčine i mržnje koja je nažalost uzela mnoge ljude na svim našim stranama. Moramo biti dostojanstveni i disciplinirani, smatra on:

“Nikada ne smijemo dozvoliti fizičkom nasilju da otme naše mirne proteste. Suprotstavimo se snagom svoje duše onima koji u kratkovidnosti, nahajcani sa tuđih dalekovidnica, žele tri rajha u našoj maloj Bosni. Rajh, sa svojim historijskim i simboličkim konotacijama, pravo je ime zahtjeva da nam se ne dozvoli glasati za koga hoćemo. Pobunite se protiv rajha”, napisao je.

Šta je naša zemlja? Naša zemlja su svi naši ljudi koje moramo probuditi snagom novog zajedništva u kojemu neće biti isključenja i nepoštovanja. Na svim našim stranama mnogo je ljudi koji znaju da je njihova budućnost ovisna od budućnosti drugih u našoj zajedničkoj domovini. Sloboda svih nas ne može se odvojiti, podijeliti, parcijalizirati… Nema djelimične slobode. Nema slobode u zahtjevu za djelimičnom slobodom. Djelimična sloboda je negacija slobode. Vratimo se jedni drugima. Političari neće proizvesti zajedničko gledište. Mi građani hoćemo. Marširajmo zajedno. Pobunimo se! Protiv države koju personificiraju Oni; Za državu koju personificiramo Mi, građani.

Nacionalisti neće biti zadovoljni dok ne ostvare svoje najmračnije snove. A njihovi snovi su poziv na oružje. Nikada u ovoj zemlji mač više ne smije biti izvučen iz korica! I zato nacionalisti moraju biti poraženi. Znamo da im sve ide na ruku: izborni sistem, struktura države, nepregledne mogućnosti manipulacije ljudima… Ali, mi smo Šejn, moramo izaći i boriti se. Ako se ne borimo u svim sferama našeg ljudskog bivstvovanja, naša skorašnja budućnost bit će etnička geta. Hoćemo li se zadovoljiti time što ćemo dobiti ausvajse za legalane prelaske iz jednog geta u drugi? Ako mislite da i to nije u glavama arhitekata konačne etničke podjele zemlje varate se, drugovi. Varate se ako mislite da među njima koje zovem ONI nema onih koji bi vrhuncem svoje slobode smatrali natpise: samo za Srbe, samo za Hrvate, samo za Bošnjake! Plačem za doktora Kinga.

Ali, odmah brišem suze i kažem: ne, mi građani nećemo biti zadovoljni sve dok od Prnjavora do Čitluka, od Sarajeva do Banjaluke, od Mostara do Bijeljine, od Tuzle do Nevesinja, od Širokog do Cazina… ne budemo jednakopravni i ravnopravni, u punini svoje ljudske osobnosti jer ova zemlja jednako pripada svima nama, u svim kutovima njene kartografije srca. “Ne, nećemo biti zadovoljni sve dok pravo ne prožubori kao voda, a pravednost ne zahuči kao jaka struja.”

Među nama građanima ima i onih kojima je Režim ubio najmilije, zaštitio ubice, vršio mobinge, skovao zbunjujuće zavjere. Neki su zbog svojih zahtjeva za slobodom i pravednošću predmet policijskih istraga. Prema nekima policija je bila i brutalna. Na našim trgovima, hiljade građana tražili su pravdu pa ih je Režim slomio. Ali ne smijemo pasti u dolinu očajanja; idite ponovo na trgove, dozivajmo pravdu za našu djecu, za nas, za našu napaćenu zemlju. I molim Vas, uvijek, uvijek bez nasilja. Mir je ime naše Bosne, Bosne i Hercegovine.

U osvit Prvog marta, u ovim teškim danima koronarnog defetizma i svakodnevnog trijumfa institucionalnog nacionalizma, unatoč svim poteškoćama današnjice i sutrašnjice, dragi moji prijatelji demokrate, dragi ljudi… ja imam san.

To je san koji je duboko ukorijenjen u mom načinu života. Imam san da ćemo se jednoga dana izdići iznad provalije sramnih etničkih podjela i da ćemo dočekati dan kada će u našem ustavu svi ljudi biti jednaki.

Imam san da će jednoga dana sva naša djeca pjevati zajedničku pjesmu slobode. Da će krvlju natopljena brda i doline Sarajeva, Kozare, Srednje Bosne, Hercegovine, Prijedora, Srebrenice, Ahmića, Križančevog Sela, Grabovice Kazana, Zvornika, Vlasenice, Vozuće… postati zajedničko sjećanje, opominjući trijumf slobode i pravde.

I opet kažem, za ovoliko proizvedene mržnje trebalo je ljubavi. Sahranimo mržnju i dozvolimo slobodi da iz svih pravaca, sa nadom u novi početak, dođe u Sarajevo, dođe u naš Washington; Neka zasija sloboda, neka dođe iz svakog našeg grada i sela, pa da zajedno zazivamo veliku povelju slobode u kojoj će svi građani Bosne i Hercegovine biti jednaki, bez obzira na njihova imena, na njihovu vjeru, na njihovu naciju…

Možemo li za početak bar zajedno poštovati Dan nezavisnosti? Kako bi stvorili uvjete da jednoga dana zapjevamo: veliki svemogući Bože, mi smo konačno slobodni.

U ime ovoga dana koji mora doći, jer da neće doći, zašto onda uopće Bosna, pobunite se!