Šta je s Bosnom i Hercegovinom? I mi se pitamo. šta je s političarima u BiH? Šta je s lokalnim vlastima? Pita se sekretar Udruženja žena žrtava rata Foča '92.- '95  Midheta Kaloper.

Vraćanje u prošlost

“Naše prvo reagovanje je bilo kada smo imali obilježavanje 19.06. Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja nad ženama, kada smo došli u Foču, prvo što nas je dočekalo, prije tri godine, je bio mural Draže Mihailovića, neposredno, 50-ak metara od mjesta zločina, mi smo reagovali kao Udruženje, imale smo tada podršku i od Žena u crnom, nesebična zahvalnost, a nijedna, nijedna organizacija, bila vladina ili nevladina nas nije podržala u tome da se ukloni odmah u startu prvi mural koji je nacrtan u Foči. I odatle je sve krenulo. Niste dirali jedan, niste uspjeli da ga sklonite, eh, onda se pojavio Pelemiš, Ratko Mladić, pa jedan po jedan”, navode iz Udruženja žena žrtava rata Foča ‘92.- ‘95.

Mural Ratka Mladića u Foči je uklonjen, ali drugi su ostali, nažalost ostala je ta ideologija, ističu, ona nije uklonjena.

“I to smo govorili načelniku Općine Foča, kao mladoj osobi, perspektivnoj, da povede omladinu Općine Foča u drugom pravcu a ne da ih vraća u prošlost, jer prošlost kakvu oni imaju ne vodi ničemu. Nama je uklanjanje i tog jednog murala tračak nade. Nastavit ćemo se boriti, nećemo odustati”, kažu iz Udruženja žena žrtava rata Foča ‘92.- ‘95.

Njihove rane nisu zarasle, podsjećaju, i stalno  ih dodatno sole. Ali u borbi će istrajati dok su žive, dodaju.

“Ponovno nam zveckaju s oružjem, prijete nam novim ratom, a nismo ni riješili stvari iz prošlosti. Vjerujte da u nama i danas postoji strah, jer mi žene žrtve rata najbolje znamo na šta su zločinci spremni i šta oni mogu da urade. Ohrabruju nas dešavanja u Beogradu, i nama je to kao svjetlo na kraju tunela. I dok je Aida i Jelena, Staša i Trifunovića, nadamo se da neće dozvoliti da se bar tamo više postavljaju ti murali. Ali opet imamo ponovo razočarenje u politiku u Srbiji, Vulin dolazi kod murala i ostavlja cvijeće. Znači da Srbija stoji iza sve one ideologije od devedesetih”, navode, dodajući:

“Jako je teško naći pravu riječ kako se preživjela žrtva osjeća u momentu kada ugleda npr. mural Ratka Mladića, to je toliko ogorčenje, toliko po ko zna koji put nezadovoljstvo. i po ko zna koji put uvreda. Svi znamo ko je bio Ratko Mladić, šta je uradio Ratko Mladić, kakve je posljedice ostavio po ovu prelijepu državu. A mi kao Udruženje žrtava rata ne možemo da postavimo nijedan hladni kamen metar sa metar, da kažemo da, ovdje je počinjen zločin nad ženama. Ništa drugo ne tražimo, a nemate podršku, e to nas najviše boli. Izdale su nas i institucije. Pojedinci”.

Njihov najveći problem kao žena koje su preživjele torture je stigma.

“Ali ovih naših nekoliko odvažnih žena nikada neće odustati od borbe. Haške presude su dokazale ali i one na sudovima u BiH da su u Foči silovane djevojčice od 12 te žene do 77 godina. To je zločin. I kako da odustanemo od borbe nakon toga. U Foči je ubijeno oko 3 hiljade Bošnjaka, broj silovanih nažalost nikada se neće utvrditi. Ne samo u Foči nego u cijeloj BiH”, navode.

Zašto murali u BiH opstaju?

“Ima kažu jedna izreka “neka je crkla krava kod mog komšije, neka nije kod mene” tako je i s ovim nažalost i to je ono što nas boli. Tri građanke iz Sarajeva su bile ove godine na obilježavanju u Foči da daju podršku ženama, a trebalo ih je biti najmanje 300”, zaključuju iz Udruženja žena žrtava rata Foča ‘92.- ‘95.