Iza nas je sedmica djeteta. Još jedan podsjetnik koliko treba biti zahvalan. Tokom prve sedmice u oktobru roditelji onesposobljene djece i drugih ovakvih osoba u Tuzlanskom kantonu održali su šetnju i prodajni bazar. Kolika je briga društva i države za ovu populaciju, pokazuje činjenica da na Dan otvorenih vrata, nije došao niko. Osim naše ekipe.

Dan otvorenih vrata u Udruženju Urodiol, ali nema gostiju koji bi posjetili članove, upoznali, dali podršku. Među njima je 23-godišinji Hasan Mulahamzić iz Kalesije. Roditelji ga dovode, teško žive od 380 KM Hasanove invalidnine i 90 KM očeve.

“Nepokretan, ne može hodati. Ima napade, trese se sav. On kada se počne tresti, ja dobijem šok. Teško mi je posve. I čovjek mi se razbolio, bolestan je. Troši terapiju jaku, ja trošim. Ma, nema od nas ništa”, kaže Zafija Mulahamzić.

Za svoju muku i nedaću, Zafija kaže da ima razumijevanje u Udruženju Urodiol koje ima 27 članova i jedino je koje okuplja i djecu i osobe sa višestrukim smetnjama.

“Ovo im je druga kuća. Tu se osjećaju najbolje. Merak im je ovdje popiti. Zajedno, ne rugaju se i ne smiju se jedni drugima. Svi isti. Smijanja i ruganja ima u autobusu, svega”, dodaje Ramiza Hidanović.

“Nama je bitno da iskažemo prava naše djece, da podrže našu djecu kako za prevoz, kako za uvećani dodatak. Vrijeme korone je bilo, već treća godina. Nas niko nije podržao finansijski niti je podržao ovu djecu”, kaže Nermina Ćorhodžić, predsjednica Udruženja Urodiol.

Djeca, odnosno, odrasle osobe nemaju podršku okoline, a na ovom mjestu jedni drugima su prijatelji koji provode vrijeme zajedno.

“Kada sam završila školu, upisali su me u udruženje. Ovdje dolazim. Kod kuće nemam nikog, samo mama i ja”, kaže Adnana Bajrić, članica udruženja.

Opširnije u prilogu Nataše Tadić.