Kamala Harris prva je žena u historiji Amerike na poziciji potpredsjednice. Prva je osoba crne kože i azijskog porijekla na tom rangu američke politike i jedan je od najvećih razloga zašto su izbori 2020. u SAD-u postali prekretnica. Tragom priče o trenutno najpopularnijem političkom tandemu na svijetu Biden - Harris jutros smo razgovarali o tome gdje su žene na vodećim pozicijama Bosne i Hercegovine, Evrope i svijeta? Je li u Evropi ravnopravnost polova važnija od borbe protiv desničara? Kakve žene političarke ima BiH, jesu li ravnopravne i još važnije kakva su im postignuća za Novi dan su govorile Maja Gasal, direktorica Akademije za žene, novinarka Rubina Čengić i direktorica Centra za istraživačko novinarstvo Leila Bičakčić.

Joe Biden i Kamala Harris trenutno su, kažu, najpopularniji politički tandem na svijetu. Uprkos tomu, njihov odnos nije oduvijek bio jednostavan. Bili su politički rivali, iako unutar iste stranke i njihov je sukob zadobio val medijske pažnje. Sta to sve zena mora proci preko cega u politickoj karijeri, da bi bila u pozicije K Harris danas koja ima najboljeg politickog partnera koji prije to nije bio.

“Žena mora postati muškarac, od žena se očekuje da nisu emotivne, da nemaju tipično ženski način razmišljanja, da imaju snagu, da su potpuno hladne u donošenju odluke – to su odlike muškaraca, ono što se očekuje je da žena bude muškarac i to je nezahvalana pozicija, jer nemamo takva očekivanja od muškarac. Dd njih se očekuje da budu “svoji”. Žene se kritikuju, naprimjer, jer su u ‘onim danima’, imaju kućne obaveze, kritikuje se koliko je zanemarila svoju porodicu, djecu i obaveze kao žena da bi učestvovala upoliticu, to joj se uzima kao negativna osobina. (…) Od Harris se svo ovo vrijeme očekivalo da se bavi onim čime Biden nije stigao da se bavi, popunjavala je prostor koji on nije mogao da popuni. (…) Zanimljivo je posmatrati njeno napredovanje kao kandidatkinje, i kako se mijenja sentiment prema njoj”, smatra Bičakčić.

“Kamala Harris trenutke slave može da zahvali trenucima zbunjenosti predsjednika Bidena – da nije toga bilo ne bi nikad dobila svoj prostor. Ima sjajne reference, biografiju, ali nikad nismo o njoj pričali s ovoliko žara, interesovanja, dok nismo počeli da primijećujemo trenutke strašne zbunjenosit predsjednika Bidena što je moglo imati ozbiljne posljedice. (…) Kamala Harris bez obzira na sve svoje reference i dobre strane morala je doživjeti da predsjednik Amerike u liku Joe Bidena ima loš period i da dobije ono sto prirodno zasluzuje. (…) Očekivala sam nakon izbora Kamale Harris za potrpedsjednicu i Joe Bidena za predsjednika SAD da će Harris imati puno više prostora u javnoj sferi jer mislim da se SAD odmakla od ere vladavine bijelih ljudi. Amerika mora shvatiti da su nebijeli ljudi potpuno ravnopravni, ali nažalost Americi se moralo desiti to što se desilo da Kamala Harris dobije prostor”, ističe Čengić.

“Svi vapimo i na Balkanu u želji da razbijemo patrijarhat i sve te stubove da se pojavi žena koja će unijeti žensku politiku u politički javni prostor. Mislim da se kod Kamale desio momentum i može se na njenom primjeru pokazati šta znači ženska solidarnost. Ne bi pričali o svemu ovom da nema ovih protukandidata. Imate kandidate da izlaze s planom i programom 2025., gdje javno propagiraju da će ukinuti pobačaj, iz Trumpovog štaba propagiraju to da žene koje nisu rađale nisu vrijedne pomena. Tu dolazi do dizanja žena i solidarnosti, a fascinira me nešto što nećemo dugo još vidjeti u BiH, to je da se javne ličnosti javno opredjeljuju i daju svoju podršku. Dižu se žene koje nisu biološke majke, Kamala Harris nije biološka majka, javlja se biološka majka koja kaže da bolju ženu nije mogla poželjeti za svoju djecu. Dižu se žene koje su black lives matter, imate Taylor Swift koja organizira na svojim koncertima da se registruju birači i biračice. U BIH mi nemamo tu vrstu solidarnosti, možda dovoljno žena koje bi pokazale solidarnost, a to mogu povezati s tim što imamo široku polarizaciju, u SAD imate Republikance i Demorkate, ovdje imate barem pet stranaka koje propagiraju isto, a tu i tamo se razlikuju kad dođe pitanje gdje će ko koga postaviti, najmanje će se opredijeliti za žene. Apeliram uvijek, žene su uključene i uključuju se u BiH u političke stranke i kampanju, ne da bi bile žene nego čekaju kad će ih muškarci prepoznati. (…) Na kvizu (u Akademiji) postavljamo pitanje koja je zemlja u svijetu koja po vetrtikali ima četiri žene na najvišim funkcijama, oni odgovaraju da su to Švedska, SAD, idu ka Skandinaviji, a u stvari to je BiH – gdje imamo Željku Cvijanović, kao članicu Predsjedništva BIH, Borjanu Krišto, predsjedavajuću Vijeća ministara BiH, Lidiju Bradaru, potpredsjednicu Federacije BiH, i Benjaminu Karić, gradonačelnicu Sarajeva”, pojašnjava Gasal.

Šta nam to govori? Ursula von der Leyen ima težak zadatak da podijeli resore i funkcije. Već je ranije predsjednicima država i vlada dala neke sugestije: kod raspodjele različito privlačnih resora moglo bi se isplatiti predložiti ženu i muškarca. Ali, već sad je jasno da se brojne vlade ne drže želje predsjednice Komisije. Šta je dobra mjera? Jasno da se treba ženi dati prilika, ali polučuje li to neke rezultate, vidite li to u BiH?

“Sve ove pobrojane žene (na funkcijama u BiH) ne vidim da su doprinijele kao žene nego su predstavnici svoje politike, predstavljaju političke stranke. Pitanje je socijalnog konteksta, koliko društvo prihvata da su žene ravnopravne i da ne postoji razlika između onog što urade žene i muškarci, mislim da smo u tom smislu još uvijek daleko”, zaključuje Bičakčić.

“Morate voditi računa o tome da su stranke muška preduzeća i stranke imaju jake statute, pa će žena biti izbačena ako se se nešto pretjerano otme stranačkoj politici. Mi smo jedno preddruštvo, ne razumijemo ravnopravnost, žene su još uvijek pritsnute različitim obavezama, ekonomijom brige koja je neplaćena, i, da se ne lažemo, medije koji će prije radije predstaviti predsjednika partije nego kandidatkinju – to je ozbiljan problem. Imate i zaumijevanje žena koje misle da su ušle u politiku da predstavljaju svog predsjednika. Žene bi trebalo da ozbiljnije razmišljaju zašto ulaze u politiku i kreiraju vlastite agende. (…) BiH je daleko od demokratski razvijenog društva koje uvažava sve svoje članove podjednako”, poručuje Čengić.

“Žene ulaze u politiku s pretpostavkom da vam u svim upitnicima kažu da ne mogu napredovati, jer ih muškarci blokiraju. Ne slažem se. Bila sam pet godina u političkoj stranci i mehanizama ima, uprkos statutima koji nisu ispoštovali zakon o ravnopravnosti spolova tj. o tome koliko žena treba biti u predsjendistvu. (…) Žene dođu u političke stranke i čekaju da ih neko prepozna, pitam se i pitam njih: je li za očekivati, jer to je preduzeće, da će neki muškarac reći: evo ti budi nosilac liste. (…) Imate i mogućnost i da unutar partije se kandidirate za predsjednicu kantonalnog, općinskog, i drugih odbora. Kad ih pitate ne vjeruju da to mogu…. Imamo problem bez obzira o kome se radi. Dok sam bila zastupnica nisam uspjela da izbalansiram to što jeste politika i karijera 24 sata i moja četiri zida i obaveze, dijete, bolesni, iznemogli. Do nas je žena da kažemo: ok od danas idem da budem kandidatkinja, nema me 24 sata, bez obzira šta će reći mama, tata, muž, komšije, mi i dalje robujemo tome, a kad se pozicioniramo naći ću način da se rasteretim unutar svoja četiri zida – mi do toga još nismo došle”, ističe Gasal.