(VIDEO) Porijeklom iz Cazina, rođena u Švedskoj, vratila se u BiH: "Bosna je ipak Bosna"

Ljubav prema automobilima, kaže, rodila se još u djetinjstvu, uz oca.

"Uz oca sam oduvijek, odmalena, uvijek bila, tako da se ta ljubav prema autima uz njega, eto, tako reći, stvorila i rodila. I uvijek mi je to bilo neki adrenalin", ispričala je Jasmina.

Prvi automobil na kojem je radila imala je svega 13 godina, u firmi svog oca u Švedskoj.

"To je bio familijarni, običan auto, ništa posebno. Prvo što sam uradila jeste usisala auto, to mi je prvo što mi je dozvolio da uradim. Onda prebrisavanje, pa smo krenuli na pranje auta i učio me tome", prisjetila se.

Kako kaže, samo pranje automobila učila je oko godinu i po.

"Stvarno treba puno više vremena da se insan nauči nego što mnogi misle. Godinu i po dana otprilike me je učio da perem auta, a onda je krenulo - mašina u ruke i svašta nešto", navela je.

"Bosna je ipak Bosna"

U Švedskoj je rođena, odrasla i završila školu. Ipak, dok mnogi iz Bosne i Hercegovine odlaze u potrazi za životom u inostranstvu, Jasmina je odlučila krenuti u suprotnom smjeru.

"Bosna je ipak Bosna, i na svom si. Ljepše svoj jezik pričaš, naš narod. Iako sam gore rođena, opet si nekako stranac, iako imaš njihov pasoš i sve, znaš njihov jezik i možda se po izgledu uklapam s njima, ali ipak nisi na svom. Ovdje sam nekako na svom, i to je to", kazala je.

Na pitanje da li je razlog povratka možda bila ljubav prema nekom Sarajliji, Jasmina kroz osmijeh odgovara da ovoga puta nije.

"Nažalost, ovaj put nije. To je bila ljubav prema autima i prema poslu. Neka druga nije. Ali ako se desi, desi se", kaže.

Iskustvo sticala i izvan očeve firme

Prije dolaska u Bosnu i Hercegovinu godinama je radila ovaj posao u Švedskoj. U jednom trenutku odlučila je izaći iz porodične firme kako bi naučila i druge segmente poslovanja.

"Radila sam ovaj posao dugo godina gore, pa sam napustila firmu mog oca kako bih naučila još neke stvari - kako s radnicima raditi, kako voditi firme i tako dalje. Otišla sam u veće firme da dobijem to iskustvo, pa sam se vratila, a onda na kraju došla ovamo", objasnila je.

Žene u svijetu automobila još nisu svakodnevna pojava, ali Jasmina kaže da u Bosni i Hercegovini nailazi na veoma pozitivne reakcije mušterija.

"Kako sam došla ovdje u Bosnu, niko mi nije bio naporan ili zahtjevan na taj način. Više sam toga imala vani. Ovdje su nekako ljubazniji prema meni. Možda zato što sam žensko. Sa osmijehom dođu. Puno lijepih komentara dobijem baš zbog toga što sam žensko i radim ovaj posao", kazala je.

U Švedskoj je, dodaje, svakodnevica drugačija.

"Gore su pod stresom, sve se u sekundu računa. Ako zakasniš deset sekundi, odmah je stres. Znalo je biti i zahtjevnijih mušterija, možda muškaraca koji su se na neki način nabacivali i tako te stvari. Ali kod mene ima ta granica i to je to. Nema pristupa", poručila je.

"Auto je auto, lim je lim"

Bez obzira na to dolazi li neko sa sportskim ili porodičnim automobilom, za Jasminu razlike nema.

"Ima naroda što dolazi sa stvarno malo žešćim autima, sportskim autima, familijarnim autima. Kod mene nema - auto je auto, lim je lim, lak je lak. Sve zahtijeva svoje, naravno, ali ne pravimo razlike uopšte", istakla je.

Najljepši trenutak u cijelom poslu, kaže, dolazi na samom kraju - kada vlasnik preuzme automobil i vidi rezultat.

"Najbolji i najljepši dio ovog posla jeste isporuka auta. Kad mušterija, klijent dođe i vidi rezultat, osmijeh od uha do uha - srce mi je puno. To mi je uvijek cilj, da svaka osoba koja napusti ovaj objekat ode sa osmijehom na licu", kaže Jasmina.

Iako bi za sebe voljela neki robusniji automobil, ne robuje markama niti luksuzu.

"Za svaki dan voljela bih nešto udobno i jednostavno. Kad neko otvori vrata i udari me, da ne moram plakati. Ništa zahtjevno. Navozala sam se svačega, tako da - samo neka su četiri točka i volan i neka ide", govori kroz osmijeh.

Zanimljivo je da za vlastiti automobil gotovo i nema vremena.

"Nemam vremena za svoje. Ako dobijem vremena, to je nešto na brzinu, samo da se osvježi i idemo dalje. Puno više vremena i pažnje posvećujem tuđim autima nego svojim. Moje može biti kako bilo, tuđe, bogami, ne može. Tuđe mora biti na nivou", naglasila je.

Tako se, uz osmijeh, uklapa u onu staru izreku da je kod majstora njegova kuća uvijek najgora.

Ova Krajiškinja, porijeklom iz Cazina, danas svoje znanje i iskustvo prenosi i putem društvenih mreža, gdje pokazuje kako radi, dijeli savjete i približava ljudima posao kojem je posvećena još od djetinjstva.