Za mnoge žene u Bosni i Hercegovini dom je najopasnije mjesto. Broj prijavljenih slučajeva nasilja u prvih osam mjeseci ove godine u drastičnom je porastu. Usprkos alarmantnoj situaciji - često jedina utočišta, sigurne kuće, najvećim dijelom funkcioniraju oslanjajući se na strane fondove. Izdvojenim novcem Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice riješeno je pitanje grijanja za ovu godinu, no što je s ostalim neriješenim pitanjima koja ostaju neodgovorena?

Za Jasnu Zečević mjeseci iza nas naročito su teški. Osim što je broj prijava nasilja u cijeloj Bosni i Hercecovini skočio za trideset i tri posto, tuzlanska sigurna kuća kojom rukovodi susreće se sa sve kompleksnijim slučajevima.

“I to su uglavnom sve teži i teži slučajevi. Kad kažem ‘teži’ ne u smislu da je nasilje težeg oblika, to su slučajevi koji su zapušteni, da žene dugo žive u takvom okruženju, da nemaju dovoljno obrazovanja, dovoljno snage i volje da promijene nešto. One kad dođu u sigurnu kuću – njima treba najmanje mjesec do dva da se umire”, priča nam Jasna Zečević, direktorica Centra ‘Vive žene’ Tuzla.

Porastao je i broj maloljetnih štićenica. U tuzlansku sigurnu kuću javile su se uslijed incesta i drugih oblika zlostavljanja. Ove posebno osjetljive situacije iziskuju mnogo toga dodatnog: Ne samo pažnju uposlenika, nego i veću brigu zbog vječitog pitanja – hoće li finansijski uspjeti.

“Vi ne možete pružiti kvalitetnu pomoć nikome ako vi niste sigurni koliko ćete trajati. Sad kad biste analizirali kako mi, evo, trideset godina radimo, iz godine u godinu govorimo o nestabilnom finansiranju. Mentalno zdravlje nas kao uposlenika ne može biti dobro”, naglašava Zečević.

Uposlenicima je Ministarstvo za ljudska prava osiguralo – iznos kojim će djelimično pokriti troškove grijanja prostorija. Usput, stiglo je i obećanje.

“Mi ćemo pokušati u budžetu za iduću godinu da obezbijedimo sredstva, ili iz Ministarstva ili iz rezerve za proširenje tih kapaciteta”, obećao je ministar za ljudska prava BiH, Sevlid Hurtić.

Novac nije jedini faktor koji će presuditi da li će nečija borba za goli život uspjeti. Politička volja i u ovom slučaju može biti presudna:

“Pošto imamo državu kakvu imamo – imamo te podijeljene nadležnosti. Entitetske vlade, odnosno opštine imaju određene zakonom propisane obaveze. Znalo se dešavati da određene institucije ne šalju žene prema sigurnim kućama upravo da ne bi imali finansijskih obaveza. A ovo je i obaveza Bosne i Hercegovine prema Istanbulskoj konvenciji”, naglasila je Samra Filipović Hadžiabdić, direktorica Agencije za ravnopravnost spolova BiH.

U Parlamentu BiH Istanbulska konvencija ratificirana je još 2013. godine. U tih više od deset godina država Bosna i Hercegovina nije bila u stanju da riješi redovno finansiranje rada osam sigurnih kuća. U više od tih deset godina – u Bosni i Hercegovini je ubijeno blizu 80 žena. Svako treće ubistvo ili njegov pokušaj desio se u domu u kojem je žrtva živjela. Istovremeno, statistika OSCE-a pokazuje da je u Bosni i Hercegovini svaka druga žena žrtva porodičnog nasilja.

U međuvremenu, ni rad federalnog parlamenta nisu ubrzale zastrašujuće brojke. Zakon o zaštiti protiv porodičnog nasilja na kojem su radile i rukovoditeljice sigurnih kuća, a koji bi im uveliko olakšao finansiranje, spreman je od 2018. godine. Dok se pojedini zastupnici nadaju njegovom usvajanju do kraja godine – ostaje činjenica da u zemlji u kojoj je, prema OSCE-u, svaka druga žena žrtva porodičnog nasilja, jedan od ključnih zakona ostao gotovo netaknut. Već dvanaest godina.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad