Podrške ubici i u slučaju Nermina Sulejmanovića i u slučaju trostrukog ubice iz Sanskog Mosta. Vidjeli smo riječi ohrabrenja i opravdanja na drustvenim mrezama onima koji su pocinili zlocine? Kako zakon klasificira ovakva djela? Da li je podrška počiniocima krivično djelo ili je bolest društva? Da li se kontinuiranim izlaganjem nasilju neka ubistva relativizuju? Imamo li institucionalno snage, ali i pojedinačno, da odgovorimo na izazove koje su donijeli novi mediji? Za Novi dan govorili su inspektor Federalne uprave policije Saša Petrović i psihoterapeutkinja Alma Tihić.

Riječi podrške počiniteljima na društvenim mrežama alarm su za cijelo društvo. Kako tretirati tu vrstu podrške? Kao podstrek ili nešto drugo? Da li će se neko “na vagi” odvažiti da počini takvo djelo o kojem se trenutno dvoumi?

“Bilo bi kvalifikovano kao podstrek ako bi neko tokom ili prije izvršenja djela se odlučio se da počini nešto dodatno. Trenutno, internet nije definisan kao javni prostor skoro pa je nemoguće tužiocu procesuirati takvo djelo. Ne može niko znati da li će to biti podstrek, te osobe je lako identifikovati, mi smo radili kao cyber odsjek na tome, ali problem je  kvalifikacija krivičnog djela, kod nas nije jasno definisan podstrek nasilničkog ponašanja – može li ili ne može biti na internetu, na tome treba raditi, i druge agencije bi se trebalo da se uključe, niko nema nadležan za Internet sadržaj“, pojasnio je Petrović iz ugla zakonske regulative i sankcioniranja komentara internet sadržaja, posebno na društvenim mrežama.

Ponavlja kako u Bosni i Hercegovini ne postoji institucija ili agencija koja bi kontrolirala sadržaj koji se objavljuje putem interneta, u smislu šta bi to bio govor mržnje, da bi ih se blokiralo, poštuje li se Europska konvencija o ljudskim pravima, šta je sloboda govora a šta nije, itd.

“Osim što nemamo institucije imamo i nedefinisan prostor na internetu, a internet kreira javno mnijenje – više od 98 posto informacija se prima putem digitalnih medija“, naglasio je.

Šta je praksa pokazala s ovakvim načinom podrške počinitelju, postoji li trend u kojem se vidi da to utiče na ponašanje?

“Naravno da utiče, ljudi nemaju novca da putuju i zatvoreni su u socijalne grupe na internetu, a tamo dežurni ‘internet rantici’ sve komentiraju za like, share, gift, itd., svaku ili pozitivnu ili negativnu vijest oni će okrenuti na morbidno za like više, a svi znamo kako to sve utiče, pa i ovaj naš razgovor, to su uglavnom djeca, ljudi s PTSP-om ili mentalnim problemima, ne mogu vidjeti širinu, većinom nemaju mogućnost putovanja, priliku da  vide različitosti, zatvoreni su u grupe, poznati su kao komentatori na portalu i to je njegov identitet. Mi se sami iznenadimo. Sjećam se kad je Danka nestala u Srbiji, pa smo išli do momka ovdje, rekao je kako ima ukupno dva prijatelja. Vi njega sumnjičite za krivično djelo, a on odgovara o shareu, likeu, i giftu na TikToku. i toprilike digitalni mediji kreiraju javno mnijenje, danas je moguće rušiti vlade putem interneta, a u BiH nema institucije koja će to regulisati“, zaključio je Petrović.

Iz ugla psihologije, psihoterapeutkinja je pojasnila da li ovaj fenomen može biti promatran kao ‘bolest društva’.

“Ako pričamo globalno o cijelom društvu, mi ćemo isticati ove probleme i počinioce. Ovdje moramo proširiti sliku na cijelo društvo, sve te stotine i hiljade komentara koji se nižu na takvu jednu vijest ili događaj. S psihološke strane imamo dimenziju ljudske radoznalosti, to je ljudska osobina koju ne možemo iskorijeniti i u posljednje vrijeme stvari koje se dešavaju u našoj državi su ekskluziva, neke nove pojave, vijesti, događaji koji su nam predstavljeni na društvenim mrežama“, ističe Tihić.

Dodaje, kako smo društvo koje “relativno zaostaje” za ostatkom svijeta, te smo sad ušli u eru kada ovakve pojave pratimo na društvenim mrežama. Ono što nedostaje su kontrola i nadzor.

“Nemamo apsolutno kontrole ili sankcija od strane države, s druge strane imamo društvo gdje su roditelji, nastavno osobolje, mi ostali, koji gubimo kontrolu zbog tempa života, traume u kojoj se društvo nalazi i alate i mehanizme za kontrolu vlastite djece, članova porodice, i sami smo duboko traumatizirani i mislimo da takve priče nisu još došle do nas. Svako čitanje i komentar na takve vijesti je alarm za nas, pogotovo one koji imaju djecu. Ne možemo stvari potpuno prepustiti nekontroli“, upozorila je.

Jesmo li svi saučesnici, pa i mediji, i kako kontinuirana izloženost nasilju utiče na sve te mlade i starije ljude koji su sve više korisnici mreža?

“Informiranje javnosti je obaveza medija, objektivno, tačno, precizno i jasno. Odgovornost je na svakom pojedincu i ako imamo takvu jednu vijest svi oni koji podijele i komentarišu vijest, svi postaju na neki način saučesnici, to postaje globalna odgovornost, nije više odgovornost pojedinca. Mi vječito pričamo o žrtvama ili počinitelju, i kako da dođemo do uzroka, da se nađe krivac i motiv, i šta uradimo s tim? Posebno me zabrinjava što smo više izloženi tim vijesita, a moram priznati da nam je prag tolerancije na sve to podignut. Čak ovu zadnju vijest nismo toliko ni komentirali i dijelili. Dižemo pomalo prag tolerancije, što posebno zabrinjava, i pokazuje kako se društvo lako privikava i adaptira na traumu. Mi postajemo duboko traumatizirano društvo, koje takve događaje gotovo da ne primijeti i čitamo ih na razini vijesti”, dodaje Tihić.