Zašto arapski svijet šuti o nemirima u Iranu? Možda žele kraj Islamske Republike, ali užasavaju se onoga što slijedi

Panarapski mediji, često financirani od strane zaljevskih monarhija, tada su poticali prosvjede simpatičnim, cjelodnevnim izvještavanjem. Arapski diplomati su u javnosti šutjeli, ali su u privatnim krugovima zvučali euforično. U jednom trenutku, Hossein Salami, tadašnji zapovjednik Iranske revolucionarne garde (IRGC), optužio je medije pod saudijskim patronatom za poticanje nemira i zaprijetio Kraljevini da obuzda svoje izvještavanje. "U suprotnom ćete platiti cijenu", upozorio je tada.

Zastrašujuća tišina

Današnji prosvjedi u Iranu (januar 2026., op.a.) predstavljaju možda i veću prijetnju režimu od onih iz 2022. godine – ipak, reakcija arapskog svijeta iznenađujuće je tiha. Večernje vijesti ovog mjeseca rutinski počinju drugim temama, a ne Iranom. Mnogi dužnosnici zvuče nervozno kada komentiraju situaciju, ako uopće išta i kažu.

Dve stvari objašnjavaju ovu promjenu tona: oslabljeni status Irana i rastući strah Zaljeva od potpunog haosa.

Izraelski ratovi koji su uslijedili nakon masakra 7. oktobra 2023. uništili su iransku mrežu posrednika (proxyja). Hezbollah, nekada moćni saveznik u Libanonu, teško je oslabljen i još uvijek se suočava s gotovo svakodnevnim izraelskim zračnim napadima. Prouranski režim Bašara al-Asada u Siriji više ne postoji. Sam Iran još se oporavlja od 12 dana izraelskog i američkog bombardiranja u junu. Što se tiče generala Salamija, on više ne prijeti – ubijen je u izraelskom zračnom napadu na početku tog rata.

Sve to čini sudbinu Islamske Republike manje hitnom temom za susjede. Sirijci možda osjećaju zluradost zbog njezinih nevolja, ali više ne žive u strahu od njezinih milicija. Kada je Abbas Araghchi, iranski ministar vanjskih poslova, odletio u Bejrut u oktobru 2024., na vrhuncu rata Izraela s Hezbollahom, mnogi Libanonci su njegov posjet vidjeli kao iritantan znak podrške miliciji tijekom rata kojem su se protivili. No, njegov posljednji put, 8. januara ove godine, izazvao je više podsmijeha nego ljutnje.

U trenutku kada su Iranci bili na ulicama prosvjedujući zbog propale ekonomske politike njegove vlade, činilo se da Araghchi nema sluha za realnost – poveo je ekonomsku delegaciju kako bi razgovarali o mizernim trgovinskim vezama. Također je našao vremena za potpisivanje primjeraka svoje nove knjige, "Moć pregovaranja" – ironičan naslov, s obzirom na to da je njegov neuspjeli pokušaj pregovora s Amerikom prošle godine završio tako što je eskadrila bombardera B-2 digla u zrak postrojenje za obogaćivanje urana u Fordowu.

Iran kao drugorazredna sila

U nedavnom intervjuu za The Economist, izraelski premijer Benjamin Netanyahu opisao je Iran kao zemlju koja je "degradirana u drugorazrednu silu", procjenu koju sada dijele mnogi arapski dužnosnici. Najveće priče u arapskom svijetu u protekle dvije sedmice bile su razmirice između Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata te sukobi središnje vlade i kurdske milicije u sjevernoj Siriji. Nijedna nije uključivala Iran.

Ipak, ako Iran više nije regionalni kolos, nije ni potpuno nemoćan. To je još jedan razlog za suzdržanu reakciju u arapskim zaljevskim državama. Drugi put u sedam mjeseci, tamošnji dužnosnici nervozno promatraju hoće li Amerika napasti Iran. Donald Trump zaprijetio je djelovanjem ako režim bude ubijao prosvjednike; a režim je već ubio stotine. Očekuje se da će se 13. januara američki predsjednik sastati sa savjetnicima i razmotriti opcije, koje se kreću od vojnih udara do kibernetičkih napada i strožih ekonomskih sankcija. Trump je pozvao Irance da nastave prosvjedovati i "preuzmu" institucije, obećavajući da "pomoć stiže".

Iako je Izrael oštetio iranski arsenal balističkih projektila dugog dometa tokom rata u junu, režim još uvijek ima hiljade projektila kratkog dometa sposobnih pogoditi ciljeve širom Zaljeva. Nakon što je Amerika bombardirala iranska nuklearna postrojenja, režim je ispalio plotun na zračnu bazu Al-Udeid u Kataru, gdje se nalazi regionalno sjedište američkog centralnog zapovjedništva. Udar je bio uglavnom simboličan: Iran je unaprijed upozorio Ameriku i Katar, a svi projektili osim jednog su presretnuti.

Strah od onoga što dolazi

Iranski dužnosnici upozorili su svoje zaljevske kolege da će proširiti ciljeve ako budu ponovno napadnuti – možda uključujući Bahrein, dom američke Pete flote. Takve prijetnje mogu biti samo blef. Iranski napad koji bi prouzročio stvarnu štetu u Zaljevu vjerojatno bi izazvao ogroman američki odgovor. S druge strane, ako bi Islamska Republika osjetila egzistencijalnu opasnost od kombinacije domaćih prosvjeda i stranih napada, mogla bi se odlučiti na kockanje. U svakom slučaju, vladari Zaljeva nemaju želju provjeravati blefira li Teheran.

Također ih brine ono što slijedi. Veći dio ovog stoljeća proveli su baveći se posljedicama kolapsa države u Iraku, nakon invazije predvođene Amerikancima, a zatim i u Siriji, tijekom dugog građanskog rata. Nemiri u tim zemljama poslali su sve, od džihadista do amfetamina, prema Jordanu i Zaljevu. Saudijci se također moraju brinuti o građanskom ratu u susjednom Jemenu, te još jednom preko Crvenog mora u Sudanu.

Posljednja stvar koju žele je kolaps države u Iranu, zemlji od 92 miliona ljudi koja se nalazi samo 200 kilometara preko vode. Izbjeglice su jedna briga. Oružje je druga: fragmentirani Iran mogao bi izgubiti kontrolu nad svojim arsenalom projektila i dronova, a da ne govorimo o hiljadama kilograma urana kojima se gubi trag nakon rata.

Između arapskih režima i Islamske Republike nema ljubavi. Arapski lideri bi pozdravili novu iransku vladu koja bi bila spremna ograničiti svoj nuklearni program i podršku arapskim milicijama. Međutim, nakon dvije godine regionalnog rata, mnoge bliskoistočne vlade sada strahuju da će nemiri u Iranu dovesti do više, a ne manje haosa.