Zapad je ogromna sredstva uložio u izgradnju funkcionalnih država. Neuspjesi posljednjih godina u Bosni i Hercegovini i Srbiji mogu se u velikoj mjeri objasniti de facto okretanjem EU od regiona, piše NZZ.

“Nakon okončanja Hladnog rata, Zapad se umiješao u građanske ratove i ‘odmjetničke države‘. Ogromna sredstva su uložena u “state building” – izgradnju funkcionalnih država. Bilans je otriježnjujući”, piše Neue Zuercher Zeitung u tekstu koji potpisuje novinar i historičar Andreas Ernst.

„Poniženje, kriza, poraz – tako su komentatori opisali posljedice raspada afganistanske države za Zapad, transatlanske odnose i administraciju predsjednika SAD-a Joa Bidena. Sve ovo je istina. Ali događaj od prošlog avgusta bio je više od toga: to je bila historijska prekretnica”, navodi NZZ.

„To je kraj ere koja je započela 90-ih intervencijama u Somaliji i Bosni i Hercegovini, a završila se 2021. na Hindukušu, na ‚Groblju imperija‘. Bilo je to doba zapadnjačke oholosti koju su karakterisali arogancija i idealizam. Međutim, intervencije i prije svega kasnija izgradnja države rijetko su bili iole uspješni. Većina njih je dramatično propala. Geopolitička premisa za novu doktrinu bila je pobjeda Zapada u Hladnom ratu”, piše Andreas Ernst i podsjeća:

„Sovjetski Savez se raspao, Rusija je oslabljena pod Jeljcinom, a uspon Kine u vodeću sile u 21. vijeku još nije bio predvidljiv. Sjedinjene Države su bile jedina preostala supersila kojoj niko nije mogao da se suprotstavi: ni tvrdoj moći njene vojske ni mekoj moći njene civilizacije. Uz podršku zapadnih ‚koalicija voljnih‘, imali su odriješene ruke.”

“Humanitarna intervencija”

„Unutrašnjopolitički preduslov u SAD, kako bi ova moć́ više puta mogla da se iskoristi, bila je neobična ideološka konstelacija”, piše NZZ: „S lijeve strane ‚liberalni jastrebovi‘ poput Hilari Klinton insistirali su na ‚humanitarnoj intervenciji‘ da bi intervenisali u ime ljudskih prava u ratovima koji su se rasplamsali 90-ih. S desne strane, republikanski neokonzervativci poput ministra odbrane Donalda Rumsfelda podsticali su promjenu režima u ‚odmetničkim državama‘ – i nakon šoka od 11. septembra, sve više su intervenisali u ‚propalim državama‘ na koje se gledalo kao na žarišta terorizma.

Ono što je zajedničko objema školama je uvjerenje da su SAD, zahvaljujući svojoj vojnoj snazi, stručnosti u planiranju i finansijskoj moći, bile u stanju da intervenišu gotovo bilo gdje u svijetu kako bi poslije vojne intervencije izgradile državne strukture koje bi bar ličile na zapadni model.”

I onda slijedi informacija: „Uputstva za primjenu ‚novog liberalnog imperijalizma‘, kako su britanski stručnjaci nazvali tu doktrinu isporučila je 2007. Rand Corporation – najveći trust mozgova u SAD-u pod naslovom “Vodič za početnike za izgradnju nacija”. Ukratko pristup glasi: što je misija sveobuhvatnija, otpor joj je jači. Međutim, svaki otpor se može prevazići ako je na raspolaganju dovoljno osoblja, resursa i vremena.

Slijedeći logiku knjige recepata, autori su pomoću input-output modela odredili odgovarajuću upotrebu sredstava za intervenciju. Dijagrami pokazuju ‚graditeljima država’ koji koraci vode do kojih posljedica. I kako u slučaju ‚privremenih poraza‘ treba optimirati sredstva.”

Paddy Ashdown uspješnjiji od Paul Bremer

NZZ potom opisuje kao je te recepte primjenjivao Paul Bremer kao šef Civilne američke uprave u Iraku i kako u tome nije bio uspješan. Autor se pita da li je Bremer trebalo da se ugleda na Paddyja Asdowna, viskog predstavnika u poslijeratnoj BiH (2002. – 2006). I Asdown je vladao čvrstom rukom, ali je bio donekle uspješniji. Autor međutim kaže da to nema toliko veze sa receptom i osobom koja upravlja civilnom misijom, već sa povoljnijom konstelacijom. „Najvažnije je što je u Bosni je postojao Dejtonski mirovni sporazum”.

Nakon masakra, protjerivanja i stotinu hiljada mrtvih, u svim dijelovima stanovništva postojala je snažna želja da se nasilje konačno okonča. Nakon što su međunarodne trupe ušle, jedva da je ispaljen hitac. Pored toga, Milorad Dodik je bio političar koji je zamijenio potpuno diskreditovano rukovodstvo bosanskih Srba pod Karadžićem.

Pozitivno su uticali i spoljni faktori: srpski vojskovođa Milošević je bio svrgnut i u zatvoru. Što je još važnije, EU je svim balkanskim zemljama dala perspektivu pristupanja. Pojavile su se perspektive koje su bile neuporedivo privlačnije od nekadašnjeg sna o velikoj Srbiji ili velikoj Hrvatskoj. Konačno, sa Haškim tribunalom za ratne zločine iz 1993. postojala je institucija koja je bila u stanju da uspostavi bar nekakav stepen pravde.”

NZZ piše da je „i na Kosovu startna pozicija poslije rata 1999. bila prilično povoljna. Mirovnog sporazuma nije bilo, ali je postojao jasan pobjednik: Albanci i NATO, koji su protjerali srbijansku državu sa te teritorije. Naknadno protjerivanje Srba stvorilo je uglavnom homogeno područje naseljeno Albancima. Često mijenjani šefovi protektorata UN-a na Kosovu ubrzo su shvatili koliko malo stvarne moći imaju i pomirili su se sa gospodarima rata. Kada su 2004. izbili nemiri, zbog frustracije, ekonomske bijede i nejasne perspektive, Zapad je brzo postavio temelje za nezavisnost. Taj korak je napravljen 2008. Ono što još nedostaje jeste mirovni sporazum sa Srbijom.”

Opširnije na DW.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad