Znate li da ženama i djeci koji trpe porodično nasilje možete pomoći samo jednim pozivom - anonimnim i besplatnim? Znate li da iz sigurnih kuća apeluju - ne dajite im verbalnu i materijalnu podršku da ostanu sa nasilnikom i mijenjaju ga. Ne budite tolerantni, porodično nasilje nije privatna stvar. Postoje izlazne strategije, bez obzira koliko one težak i kompleksan proces predstavljale. Evo kako se hrabre žene bore.

Enes Odobašić je prije dva dana u Bihaću udavio suprugu. Iako javnost zaprepasti svaka vijest poput ove, statistika je tu da uporno pokazuje koliko zanemarujemo problem nasilja u porodici.

Sigurna kuća u Bihaću, koja pokriva svih osam općina Unsko-sanskog kantona, u posljednjih šest godina bilježi kontinuiran rast slučajeva na smještaju.

“Prošle godine to je bilo 86 osoba – od čega je 30 žena i 56 djece. Nisu sva djeca bila u pratnji majke, nego imamo i određen broj njih koji su direktne žrtve nasilja u porodici. Ove godine, sa jučerašnjim danom, ova kuća primila je već 50 osoba koje su koristile ili koriste smještaj”, saopštila je za N1 Aida Behrem – direktorica Udruženja Žene s Une.

S njom, ali i sa menadžericama Sigurne kuće u Sarajevu i Sigurne kuće u Tuzli govorili smo o ispravnoj pomoći ženama u ovakvim situacijama.

“Bh. društvo je tolerantno na nasilje”

“Mnogi još uvijek ne smatraju porodično nasilje kao ozbiljan društveni problem – u BiH je to još uvijek privatna stvar. Teško ga, kao i nasilnika možemo prepoznati. Nasilje nekada počinje na medenom mjesecu, gdje se nasilnik u najboljem svjetlu prikazuje žrtvi. Žene sebe često okrivljuju, pitajući se kako je moguće da ga nisu prepoznale, a u suštini, to je jako teško jer se u začeću odnosa to ne pokazuje često. Ono obično počinje emocionalno, psihološki, suptilno – zato i kažemo da se svakome može dogoditi”, pojasnila nam je Mubera Hodžić – Lemeš – menadžerica Sigurne kuće Sarajevo.

A da je bosanskohercegovačko društvo dosta tolenratno prema nasilju u porodici – govori i činjenica da žrtve učestalo dobijaju poruke da ostanu u nasilnom odnosu i rade na tome da im bude bolje. Kad prebacimo odgovornost na ženu, onda ona na sebe preuzima i krivnju.

Stoga, često uslijede i neumjesna pitanja.

Zašto žena ne napusti nasilnika: “Sindrom kuhane žabe”

“Ako bismo žabu ubacili u ključalu vodu, ona bi iskočila i pobjegla. Ali, ako bismo je ubacili u ledenu vodu pa je polako zagrijavamo, ona će se boriti i prilagođavati. Kada dođe do ključanja, više neće imati snage”, navodi Hodžić – Lemeš metaforu, napominjući da žene često na sličan način gube i samopoštovanje i samopouzdanje.

Nadalje, izlazak iz nasilnog odnosa može biti ekstremno kompleksan.

“Žena ne može sama izaći, ona je najugroženija onda kada odluči izaći. Skoro mi je jedna korisnica sigurne kuće rekla: ‘Dok živim s njim, znam da će me tući. A ako odem, onda zaista mislim da će me ubiti’. Jer, oni tada gube moć nad žrtvom. Zato – kad žena prijavi nasilje, moramo izbjeći sekundarnu viktimizaciju kroz institucije. One moraju ozbiljno shvatiti svaku prijavu nasilja. Bolje žrtvu smjestiti u sigurnu kuću nego očekivati da to neće biti ozbiljan slučaj. Svjetska istraživanja pokazuju da je 75 posto ubistava žrtava nasilja u porodici dogodilo nakon što su izašle iz nasilnog odnosa. Mi ih moramo ohrabriti i dati im sigurnost”, podcrtala je.

Svi mogu pružiti podršku – besplatno i anonimno

Tu podršku možete pružiti čak i ako ste samo komšija koji čuje da se nešto sporno dešava.

U Bosni i Hercegovini za tu svrhu postoji jedinstveni telefon: Za FBiH možete pozvati na 1265, a za područje RS 1264. Poziv je besplatan i anonimnost je moguća.

Preko samo jednog poziva, priča nam Hodžić – Lemeš spasila se i majka sa petero maloljetne djece, kojoj su inače svi davali podršku da ostane u nasilnom odnosu – od materijalne do verbalne.

“Postoji rješenje za drugačiji život”, poručuje nam menadžerica sarajevske sigurne kuće, dodajući da sarajevska sigurna kuća za svaku svoju korisnicu kreira i strategiju.

Stoga, svijest i izbjegavanje odgovornosti za nečiji zločin je prvi korak do spasa.

Potom, nužna je informacija kome u svojoj lokalnoj zajednici se možete obratiti za pomoć. Mnogima sigurne kuće nisu prve adrese.

“Ako govorimo o porodičnom nasilju kao krivičnom djelu prva institucija koju morate zvati jeste policijska stanica. Oni mogu, ne samo doći i zaustaviti nasilje, nego izvijestiti i tužitelja o počinjenom djelu, kao i centre za socijalni rad, pa smještaju žrtve u sigurne kuće ukoliko to bude potrebno, a osiguravaju i ljekarsku pomoć ukoliko je došlo do povreda. Kada je u pitanju savjetodavni i informativni dio, tu su na raspolaganju nevladine organizacije, udruženja za zaštitu ženskih prava, od kojih informacije možete dobiti i anonimno”, pojasnila je Danijela Hrustemović, menadžerica Sigurne kuće u Tuzli.

Između ostalog, sagovornice N1 su apelovale i odgovornost sudstava i tužilaštava – moraju se povisiti kazne kako bi se poslale vrlo jasne poruke svim počiniteljima nasilja.

One trenutno nisu velike i često završavaju uslovnim kaznama.

Podsjetimo, protiv nasilja nad ženama sutra (petak) će se ustati širom BiH. Detaljnije o protestima zakazanim u nizu bh. gradova ČITAJTE OVDJE.