Adolescencija, Netflixova hit serija o 13-godišnjaku iz Velike Britanije uhapšenom zbog ubistva vršnjakinje, ostavlja snažan utisak na gledaoce širom svijeta. Otvara pitanja toksičnog i mizoginog uticaja kojem su mladi izloženi na internetu, pitanja vršnjačkog nasilja, međugeneracijskog jaza... Inspirisani serijom, govorili smo o tome šta danas znači biti adolescent u BiH? Razumiju li roditelji današnjih adolescenata jezik svoje djece? Jesu li svjesni da njihove sobe za njih mogu biti najnesigurnija mjesta na svijetu?

U društvu koje i dalje govori o ratu završenom prije 30 godina, i strepi od novog, znamo li gdje su nam djeca? U školama u kojima se razotkriva ili dobro skriva vršnjačko nasilje, znamo li gdje su nam djeca? U domovima u kojima se dešava ili vješto izbjegava porodično nasilje – znamo li, gdje su nam, i kako su nam djeca? Gosti “Novog dana” na N1 su bili profesorica FPN u Sarajevu Sarina Bakić, sociologinja, profesor Namir Ibrahimović, nekadašnji direktor OŠ “Safvet Beg Bašagić” u Sarajevu, član Centra za obrazovne inicijative Step by step, i Sin Kurt, mladi (šesnaestogodišnji) glumac iz Sarajeva.

Pitanje otuđenosti

“Seriju sam doživio sa skepsom, ali nakon toga sa sjajnim stvarima. Sa umjetničkog nivoa  je vrhunska, a onda i sa nivoa kako su otvorili pitanja adolescencije. Serija zaista je fantastična. Gledao sam seriju i sa kćerkom koja ima 12 godina i koja je potpuno ušla u seriju i otvara joj pitanja da tu nešto postoji, a i meni koliko ja razumijem vlastito dijete”, kazao je Ibrahimović.

Bakić je mišljenja da joj se u seriji dopalo najviše otvaranje pitanja otuđenosti.

“Otuđenosti ljudi, naročito djece, otuđenost unutar porodice, a i činjenica da smo kao ljudi prestali razmišljati o greškama koje pravimo unutar porodice i na institucionalnom okviru, i unutar razmišljanja ko smo mi, šta želimo i šta tražimo od života. Za mene je tema otuđenja i uticaj mizoginije, mrženje prema ženama, toksične muškosti, i ovih elemenata gdje mi u patrijarhalnom društvu stidljivo govorimo”, navela je Bakić.

Sin Kurt je mišljenja da je serija genijalna, a najviše mu se sviđa što je serija snimljena iz jednog kadra.

“Lagano se gleda, i sve je vrlo jednostavno, gluma je izvan svijeta. Priča je nešto što je kontroverzno. Ja kao adolescent, teško se povezujem sa pričom, da je to nešto što bi se desilo ovdje. Kod nas u BiH ima bulinga, ali mislim da je malo prenapuhana priča ovoga što se dešava u Netflixovoj seriji. Treba seriju svako pogledati, ali mislim da je pretjerano to sve. Ovdje se priča o djetetu od 13 godina koji je ubio nekoga radi cyberbulinga. Mislim da to može dati nekom adolescentu pogrešnu ideju”, kazao je Sin.

“Škola ignoriše prirodne odnose”

Ibrahimović smatra da škola nije relevantna adolescentima, djeci i mladima i bilo kome drugome, te da ono što se dešava unutar škole u velikoj mjeri nije dio života učenika tokom njihovog odrastanja.

“To je mjesto na kojem moraju provesti vrijeme i to je mjesto na kojem se ne mogu požaliti da imaju problem. Škola ignoriše prirodne odnose, unutar škole ne kreiraju prirodne ljudski odnosi, kontakti, razgovora, saosjećanja da bi se zapravo riješilo nešto što tišti dijete, nego se sve svodi, nažalost, institucionalizirani razgovor da se ispoštuje propis, a ne da se prepozna problem, da se razgovara, sazna i temetizira na bilo koji način, a onda mi možemo govoriti kako ćemo kao škola, kao društvo imati jednu instituciju da pomogne mladim ljudima, da neke od svojih problema sa kojima se susreću pokušaju riješiti i da se znaju nositi sa njima“, naveo je Ibrahimović.

Bakić ističe da uzrok jeste i da naša djeca nisu sigurna u svojoj sobi, ni nigdje na svijetu, ali naša djeca su i ljudi koji osjećaju i imaju svoje emocije.

“Razmišljanje seksualnog promišljanja, odnosa među polovima, svog identiteta, tek sad grade svoje identitete i gledaju kako to drugi rade i naravno da imamo situaciju da roditelji misle, evo tu je u cyber prostoru, sve je uredu kad je u kući. Mi moramo shvatiti da djeca su usamljena imaju svoje neke skile koje ih muče i zato je važan razgovor sa djecom, roditelja sa drugim roditeljima… Ali ne da se u policijskom smislu prati šta djeca rade na internetu, nego da se stvarno razgovara, da oni prestaju biti naši projekti, nego naša djeca“, kaže Bakić.

Mladi danas jako malo pričaju između sebe, a ne sa roditeljima i nastavnicima, navodi Sin Kurt.

“Da bi pričali sa roditeljima, moraju imati povjerenje u njih, a danas jako malo djeca imaju povjerenje u svoje roditelje da bi mogli pričati o ozbiljnijim problemima sa njima. Jako malo nastavnika zanima naš privatni život i da bi pričali sa nama o privatnim problemima. Mislim da naši vršnjaci najviše pričaju sa svojim prijateljima, u njih imaju povjerenje i prijatelji imaju empatije. Mislim da nije važno s kim pričaš, nego da pričaš o svojim problemima”, ističe Sin.

Najgore stanje u kojem se možeš naći, mišljenja je Sin, je da nemaš nikoga s kim može pričati, te da su problemi unutar njega i da ih ne može riješiti.