Dvadeset četiri sata nakon što je azerbejdžanska vojska pokrenula ofanzivu na Nagorno-Karabah, snage etničkih Armena dogovorile su uslove za prekid vatre. O situaciji u ovom dijelu svijeta razgovarli smo sa vojno-političkim analitičarem Berkom Zečevićem.

Tenzije u Nagorno-Karabahu traju decenijama. Šta je uzrok ovih neslaganja?

Uzrok je kompleksan. Nije samo na nacionalnoj osnovi. Armenci su hrišćanskog opredjeljenja i Armenija je prva država na svijetu koja je hrišćanstvo usvojila kao državnu religiju. Azerbejdžanci su, kao što se zna, većinski muslimanski narod. Prije 100 godina nastupa problem formiranja armenske države. U ‘80. dolazi do prvih sukoba u SSSR-u jer Armenci traže drugačiji identitet (od sovjetskog). Onda imamo ‘91. kad Armenija osvaja 20 posto teritorije Azerbejdžana koji je tada bio vojno slabiji. Tada nastupa politika Turske u smislu povezivanja zemalja koje imaju turske dijalekte i to dovodi do situacije da 2020. biva preokret, Azerbejdžan pobjeđuje u ratu sa Armenijom i to je uvod u novi koncept rata u 21. vijeku. Armenci nisu dorasli tom konceptu.

Koja je uloga Rusije?

Armenija je sastavni dio ruskog odbrambenog bloka. U ratu sa Azerbejdžanom osjećali su da taj blok nije adekvatno reagovao. I onda su počeli tražiti pomoć sa strane. Ta je pomoć ponuđena od Amerike. Rusi sa druge strane su poslali poruku partnerima šta će im se desiti ako ih izdaju, kao Armeniji sa Nagorno-Karabahom.

Hoće li to što su Armeni položili oružje dovesti do stabilizacije odnosa ili sada slijedi egzodus sa prostora Nagorno-Karabaha?

To bi bila tragedija. Za mene sporazum ima jednu dobru stvar, a to je da mladi ljudi ne ginu. Nezgodna je bila jučerašnja izjava da Azerbejdžan otvara koridore za izbjeglice. Treba istaći da Azerbejdžan zavidi od Armenije da bi imao dobru komunikaciju sa Turskom.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad