Na Zapadnom Balkanu je u toku savremena “zlatna groznica” koja je povezana s Evropskim zelenim dogovorom i širim naporima da se smanjii potrošnja fosilnih goriva razvojem alternativnih oblika energije. Međutim, pitanje kako će ovih šest zemalja - i ključni evropski i američki partneri - postupati s dostupnim mogućnostima, odredit će “da li će takva ulaganja podržati očajnički potrebne političke i ekonomske reforme ili će dodatno nagraditi i konsolidirati neliberalne režime”, piše analitičarka Valery Perry iz Vijeća za politiku demokratizacije za Just Security.
Ona smatra da će drugi navedeni ishod prevagnuti ako se ne postave i zadovoljavajući ne odgovore tri osnovna pitanja: “Da li građani imaju pravo na informirani pristanak za eksploataciju u svojoj zajednici? Postoji li funkcionalan zakonodavni i nadzorni mehanizam koji bi osigurao provođenje evropskih standarda u cijelosti? Gdje ide novac?”
Perry u anallizi za Just Security objašnjava da su, u generaciji od kraja Hladnog rata i otvaranja Zapadnog Balkana demokratskom Zapadu sa slobodnim tržištem, obećanja o ekonomskim prilikama i razvoju kontinuirano dolazila, nekada više a nekada manje. Bilo je početnih priliva stranih investicija, te delimične i manjkave privatizacije državnih/javnih preduzeća i nabavki i prodaja nekretnina.
Ona objašnjava da ovi ekonomski procesi nikada nigdje nisu išli glatko, te kao primjer navodi kako nekadašnja istočnonjemačka područja i danas zaostaju u poređenju sa zapadnim saveznim državama zemlje, a to je još bio slučaj u kojem je teritorij na dobrovoljnoj bazi integrirala demokratska i odgovorna vlada.
“Nasuprot tome, šest zemalja zapadnog Balkana nikada nisu uživale takvu dividendu dobre uprave. Njihovu situaciju dodatno je otežala globalna ekonomska dinamika kao što su deindustrijalizacija i premještanje sa globalnog zapada na proizvodnju na istoku (posebno u Kini), finansijska kriza 2007-2008 i utjecaj automatizacije na radna mjesta”, piše ona.
U svijeru je trenutno velika potražnja za strateškim ili kritičnim sirovinaa za novu tehnologiju i tranziciju zelene energije, te da zemlje i firme traže, iskopavaju, i prerađuju sve, od litijuma preko magnezijuma do nikla i još mnogo toga. Uspon mobilnih informacijskih i komunikacijskih tehnologija i pomak ka zelenijoj tehnologiji stoji iza potražnje za energijom i baterijama, a “povratak geopolitičke konkurencije povećava interes u Sjedinjenim Državama i Evropi za osiguranje ovih zaliha kod kuće ili blizu kuće, ili u “prijateljskim” zemljama, kako bi se smanjilo oslanjanje i dominacija zemalja poput Kine”, piše Perry.
BiH i Srbija imaju najviše potencijala
Zapadni Balkan je mali prostor u poređenju sa kopnenim masama poput Kine, Brazila ili Rusije. Međutim, njegova blizina ostatku Evrope i Evropske unije, kao i status ovih zemalja kao kandidata za buduće članstvo u EU čine resurse regiona, ma koliko ograničene po veličini, veoma poželjnim.
Perry navodi da, iako skoro nijedan dio regiona nije imun od budnih očiju investitora, vizuelni pregled pokazuje da bi Bosna i Hercegovina i Srbija mogle da ponude najviše potencijala.
Mnogo toga je povezano s “Evropskim zelenim dogovorom” i širim naporima da se počne sa smanjenjem potrošnje fosilnih goriva identificiranjem i razvojem alternativnih oblika energije i skladištenja i prijenosa energije.
“Ima li boljeg načina da se ne samo osigura da EU postigne svoje ciljeve zelene energije nego da ih osigura i istovremeno poboljša ekonomsku “povezanost” sa državama kandidatima sa Zapadnog Balkana, na primjer, kroz Zelenu agendu za Zapadni Balkan?”, navodi Perry.
Dodaje da su mogućnosti za rudarenje minerala tražene godinama na Zapadnom Balkanu, ali da su inicijative uglavnom privukle malo pažnje javnosti, “bilo zbog netransparentnih vladinih procesa, slabih lokalnih medija i poslovnog izvještavanja, diskrecije investitora ili neke kombinacije svega toga”.
Ona također ističe da je u periodu izolacije tokom pandemije koronavirusa “postignut određeni napredak u pogledu izdavanja dozvola”, kada su “javna okupljanja bila zabranjena ili strogo ograničena”.
Navodi da je bosansko-australski biznismen 2012. godine kupio malu bosansku kompaniju koja je postala Eastern Mining, koju je kasnije kupio Adriatic Metals sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu 2017.
Godine 2020. je Adriatic Metals dobio koncesiju za istraživanje i eksploatisanje zemljište u i oko Vareša gdje su pronađeni resursi kao što su srebro, cink, olovo i barit.
Godine 2021. osnovana je njemačka firma MFE “Magnesium for Europe” koja je počela sa radom u Kupresu, s fokusom na izvlačenje magnezijuma.
Perry navodi da je ovo sve prošlo “tiho” u javnosti u regiji, ali da je bio jedan izuzetak – ulični protesti koji su primorali Vladu Srbije da u januaru 2022. godine povuče dozvolu kompaniji Rio Tinto za kopanje litijuma nedaleko od granice sa BiH.
Ona ističe da ovaj projekat nije zaboravljen, te da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ovog meseca signalizirao da će njegova vlada sada dati zeleno svjetlo na osnovu ekoloških garancija kompanije i EU. Vlasti zemlje su također izdale dozvole za traženje zlata, bakra i još mnogo toga u i oko Rogozne, planinskog područja između Novog Pazara i Kosova – uključujući rudarski okrug Trepča na sjeveru Kosova.
“Pored toga što su obje oblasti siromašna mjesta sa historijom osetljivih odnosa ozmeđu manjina i većina i nedovoljnog ulaganja, sjever Kosova posebno ostaje u fokusu značajnih političkih nesuglasica i nestabilnosti”, piše Perry.
Sve veća pažnja javnosti
U novije vrijeme, neovisna istraživanja novinara i istraživača otkrivaju sve više ovakvih projekata i divide pažnju javnosti. Perry kao primjer navodi istragu Centra za istraživačko novinarstvo u BiH, koji je objavio u julu 2023. članak u kojem opisuje fiskalne i ekološke nuspojave projekta Adriatic Metals u Varešu.
Pažnju medija, kako lokalnih tako i njemačkih, francuskih, italijanskih i drugih, izazvalo je geološko istraživanje prisustva litija u Loparama u bh. entietu Republici Srpskoj.
Ova pitanja i uključeni akteri također izlaze na vidjelo kroz otvorenu promociju rudarstva u regionu koje promovišu EU i njena razna privatna preduzeća i udruženja koja nastoje da iskoriste mogućnosti na Zapadnom Balkanu.
Perry navodi da je nedavna online radionica u organizaciji privatnih i javnih subjekata iz EU i regiona promovirana kao šansa za spajanje kompanija željnih poslovanja i ljudi i mjesta u regionu koji nude mogućnosti.
“Ton i sadržaj događaja bili su toliko “zapadnjački” u svojoj prezentaciji da bi bilo lako pomisliti da su prilike o kojima se raspravljalo u zemljama poput Njemačke ili Švicarske, gdje se osnovni elementi demokratske odgovornosti ne dovode u pitanje. Teme kao što su korupcija, zarobljavanje države i kleptokratija bile su odsutne; jedna prezentacija je uključivala PowerPoint slajd koji opisuje vladavinu prava u određenom dijelu Bosne kao dobru, što je izazvalo podsmijeh nekih lokalnih učesnika u online chatu i diskusiji”, piše Perry.
Ona navodi da kompanije koje se bave takvim istraživanjem također marljivo pokušavaju da “uljepšaju svoju reputaciju” kod različitih lokalnih grupa.
Naime, Lycos Balkan metals je donirao vjerskim zajednicama i sponzorirao stipendije u BiH. Adriatic Metals je sponzorirao diplomatske prijeme kao što su Kraljeva rođendanska zabava u rezidenciji britanskog ambasadora i zajednički godišnji danski/finski/norveški/švedski prijem, također u BiH.
“Dok bi neki posmatrači sve ovo okarakterisali kao dobru i odgovornu društvenu odgovornost, drugi ne mogu a da ne vide određenu količinu pranja ugleda i zelenog pranja. Također je razumno razmotriti vrijednost ovih ad hoc i ograničenih poklona u poređenju sa prihodima strukturiranim u koncesije i poslove. Kako više informacija o svim ovim dinamikama dolazi u javnost, veliko je pitanje šta će – ili šta može – donijeti ova veća svijest?”, navodi ona.
“Političke igre su očigledne”
Perry navodi da bi u normalnom funkcionalnom i odgovornom sistemu takva ulaganja trebala poslužiti kao ogromna prilika za ljude i zajednice da iskoriste svoja prava dok obnavljaju područja razbijena trostrukim udarom poslijeratne stagnacije, ističući da se posljedice ratova iz 1990-ih godina prošlog stoljeća u regiji osjete i danas, kao i posljedice deindustrijalizacije i globalizacijae.
Navodi da bi ovo trebala biti prilika za lokalne lidere da rade zajedno unutar i među zemljama kako bi pregovarali o najboljim mogućim poslovima za svoje građane i budućnost, te da se ne samo odluči koje će rude kopati i izvoziti, već i koja bi se prerada mogla obaviti u zemlji, “jer su faze prerade one koje omogućavaju dobre, visoko plaćene poslove”.
“Ali ovaj aspiracijski životni ciklus prilika jednostavno nedostaje u većem dijelu zapadnog Balkana zbog deficita upravljanja, odgovornosti i transparentnosti koji su jasni u regionu već čitavu generaciju. To je situacija koja odgovara lokalnim političarima koji nemaju mnogo interesa da mijenjaju pravila igre jer su tako dugo profitirali od nje”, piše ona.
Zaključuje da, na osnovu činjeničnog obrasca iz protekle tri decenije, “ne bi trebalo da bude iznenađujuće da obećanje profita ne podstiče korak ka čistijoj upravi ili političkim ekonomijama u regionu”.
“Političke igre su očigledne, a ključni lideri u regionu znaju pravila”, navodi Perry, te citira knjigu “Mašina za rasipanje para – pet meseci u Ministarstvu privrede” u kojoj profesor i bivši političar Dušan Pavlović “jasno objašnjava kako je Vučić usavršio ekstraktivnu moć svoje stranke – i zauzvrat vlade i države – kroz političku ekonomiju zasnovanu na kombinaciji pokroviteljstva javnog sektora, lukavih transakcija stranih investitora i privatizacijskih poslova u državnom vlasništvu koji nikada ne bi prošli da odgovornije računovođe pregledaju knjige”.
“Zatvaranje očiju”
Sjedinjene Države, EU, UK i drugi su se dugo žalili da su zemlje nesputane vrijednostima kao što su dobro upravljanje, borba protiv korupcije i transparentnost žude za radom u upravo ovakvom okruženju.
“Međutim, kompanije iz EU i njeni saveznici također su sve spremnije poslovati u ovom istom ekosistemu, zatvarajući oči pred nedostatkom vladavine prava, istinskih konsultacija s građanima, neuravnoteženom podjelom prihoda, itd. – baš kao što je to činila Rusija decenijama”, piše Perry. Zatim ponovo citira Pavlovića koji je ustanovio da “javne subvencije koje održavaju strukture moći u Srbiji često koriste evropskim firmama – na primer iz Njemačke, Francuske i Italije – što znači da narod Srbije subvencioniše ove kompanije iz EU”.
“Rezultat su sve ciničnija društva na zapadnom Balkanu koja primjećuju da je uzvišeni jezik o vladavini prava i reformama pristupanja EU u oštroj suprotnosti sa realnošću koju praktikuju upravo te vlasti i njihovi privatni investitori. Mali iznosi potrošeni za podršku projektima dobrog upravljanja vođenim civilnim društvom manji su za stotine miliona eura u odnosu na sklapanje poslova koji se odvijaju u isto vrijeme. Procvat rudarenja će potaknuti ovu kontraproduktivnu – pa čak i destruktivnu – dinamiku u regionu koji se navodno priprema za buduće članstvo u EU”, smatra ova analitičarka.
Perry navodi da bi ovo mogla biti stvar klasičnog kapitalističkog sticanja profita: “koja švicarska, njemačka, britanska ili druga zapadna kompanija ne bi željela sklopiti povoljan ugovor o koncesiji koji nikada ne bi bio moguć na njihovom domaćem terenu? Ko ne bi želio da isporučuje rudu iz regije koja je najviše povezana s ratom, da bi je kasnije kod kuće prerađivali radnici koji uživaju u dobro plaćenim poslovima?”
Međutim, ona upozorava da, što se više takvi poslovi sklapaju u okruženju bez pravila, “to je manje vjerovatno da će se ostvariti bilo kakva vizija sveobuhvatne kontinentalne evropske sigurnosti, a još manje demokratske i prosperitetne budućnosti koja je navodno namijenjena ovim zemljama”.
“Jedini način na koji se ovaj potencijal neće protraćiti biće da se ugradi u viziju političke ekonomije i društvenog ugovora koji radi za građane regiona. To se ne može dogoditi na elitnom nivou, odozgo prema dolje. Može imati šanse za uspjeh samo ako se smisleno i namjerno angažovanje “odozdo prema gore” dopuni pritiskom odozgo prema dolje, na smislen i namjeran način”, piše ona.
Zatim citira svog kolegu iz DPC-a, Kurta Bassuenera, koji je artikulisao tri pitanja koja treba postaviti i na koje treba dati dovoljno odgovora:
- Da li ljudi u datoj zajednici imaju priliku i pravo na informirani pristanak na bilo koji projekt koji je predviđen ili je u toku, u smislu zelenog svjetla ili zaustavljanja projekta i tokom životnog ciklusa projekta?
- Da li postoji jasan zakonodavni okvir i prateći režim implementacije i provođenja koji će regulirati takve aktivnosti i osigurati usklađenost, i da li je okvir barem jednako dobar kao i oni koji su uobičajeni u okviru EU kojima zemlja navodno teži, posebno u vezi s pitanjima koja se odnose na nadzor životne sredine i zdravstvo?
- Kuda ide novac, koliko je po zakonu obavezano da ostane u zajednici/državi i kako se taj novac onda koristi?
Potencijalna budućnost dostojanstva – za region i EU
Perry ističe da ovakav pristup ne treba posmatrati kao neki san. Prema njenom mišljenju, prebacivanje ove debate tako da prilike i potencijalno bogatstvo direktno padnu na ljude u zemlji u kojoj se nalaze resursi konačno bi ponudilo “budućnost i viziju utemeljenu na dostojanstvu, a ne na humanitarnim poklonima”.
Ističe da EU i njeni saveznici treba da se obavežu da će podržavati samo ulaganja i eksploataciju resursa koja zadovoljavaju standarde učešća, jasnoće i pravičnosti.
To bi, prema njeno mišljenju, trebalo da uključuje niz elemenata širom Zapadnog Balkana:
- Posvećenost ranim i redovnim obaveznim raspravama građana o tekućem ili potencijalnom rudarstvu i dostupnim prednostima, rizicima i opcijama za smanjenje rizika.
Podršku načelnicima i opštinama kako bi mogli efikasno da razvijaju i utiču na lokalne politike i zakonodavne okvire na višem nivou koji će osigurati da lokalne zajednice dobio adekvatan dio profita.
- Posvećenost pružanju podrške javno dostupnim informacijama o poslovima koji se sklapaju u cijelom regionu, putem javno dostupnog portala/baze podataka, kako bi građani dobili solidne informacije prije nego što projekat postane svršen čin.
- Uspostavljanje nezavisnih odbora za reviziju građana koji će obezbijediti praćenje, nadzor i izvještavanje nadležnih domaćih institucija i javnih finansija u vezi sa ovom industrijom.
- Primjenu mogućnosti i standarda evropskog zelenog dogovora na šest zemalja zapadnog Balkana odmah, uz razumijevanje da bi te mogućnosti, pravilno implementirane, mogle ubrzati reforme potrebne za pristupanje.
“Još nije kasno da EU, Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Norveška, Švicarska i drugi koji tragaju za ovim rudarskim bogatstvom dođu na pravu stranu historije i naroda. Evropski zeleni dogovor je o moći. Kritične sirovine se odnose na moć. Ovo je konačno vrijeme da obogatimo sve ljude Zapadnog Balkana i damo im moć koja im je generacijom uskraćena – za dugoročno dobro buduće Evropske unije, cijele, slobodne, zelene i mirne”, navodi Perry na kraju.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!