Prošla je 31 godina od masakra na Markalama. Prvog od dva koja su se desila. U tri i po godine ubijanja ubijeno je više od 11.000 Sarajlija.

Na Markale je Rafid prije 31 godinu došao sa prijateljima. Jedini je preživio žestoko granatiranje s položaja Vojske Republike Srpske. Jedini je preživjeli i taj košmar pred očima mu je i danas.

“Ja sam neku večer sanjao Markale. U snu ja sam skočio, sav znojav. Sav sam znojav bio. Ovdje je bio rusvaj, rusvaj je to bio. Krv je tekla odavde do tramvajske pruge. Žalosno je šta su uradili. Samo djece šta su pobili, 1.601 dijete. Računaj da su se udali, koliko bi ih bilo danas, pola grada Sarajeva”, rekao je Rafid Skenderović, svjedok masakra.

Jedno od njih je i Vahidin sin. Od njegovih fotografija se ne odvaja. Jednako kako ni od nje ne odlaze slike masakra počinjenog na mjestu gdje je zarađivala za njegovu budućnost.

“Granata je tu pukla, ja sam pošla ispod stolova da bježim. Nisam znala, strah, stres, evo, i sada se sva tresem. Kad sam vidjela, glava je gore na stolu bila, a dolje je tijelo, otkinuo joj geler glavu skroz. Ja sam šokirana ostala. Tijelo, krv, svega toga…ne dao Bog nikome”, prisjetila se Vahida Tvico, svjedokinja masakra.

Na mjestu pogibije 68 nevinih, 31 godinu poslije, položeno je cvijeće. Obraćanja nije bilo, tek jedna simbolična poruka:

“Nikada ne smijemo zaboraviti istinu. Narod koji zaboravi svoju prošlost rizikuje da se ona ponovi u sadašnjosti i budućnosti. To nikada ne smijemo dozvoliti, zato uvijek moramo svjedočiti istinu”, rekao je Denis Bećirović, član Predsjedništva BiH.

Istinu je na Komemorativnoj sjednici svjedočio i profesor Sanjin Kodrić. Istina je 50.000 ranjenih Sarajlija, među kojima je i on. Kao da ožiljci na tijelu djeteta nisu bili dovoljni, ostao je bez oba roditelja u decembru 1992. godine.

“Tog dana, a da to ni oni, ni mi nismo znali, naši roditelji završavali su svoj život, živjeli posljednje sate. Silno mladi i puni snage, mlađi i životniji od moje sestre i mene danas, posljednji put voljeli jedno drugo i posljednji put voljeli svoju djecu. A mi, sestra i ja, posljednji put imali smo roditelje. Posljednji put imali smo priliku nekoga osloviti kao svoju majku, svoga oca. Posljednji put dodirnuli smo živu majčinu i živu očevu ruku. Posljednji put primili smo njihov zagrljaj i roditeljski poljubac u čelo. Posljednji put bili smo porodica”, sa bolom u glasu je ispričao Kodrić.

Više od 11.000 sarajevskih porodica nemaju odgovor na pitanje zašto. Ipak, morali su nastaviti sa životom. Zlo je, kažu, princip smrti, a dobro princip života.

“Teška priča. I ne ponovila se, nikad i nikome”, zaključila je na kraju Tvico.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje