Pripadnici SIPA-e jutros su po nalogu Tužilaštva BiH uhapsili dvije osobe koje se sumnjiče za ratne zločine u mjestu Lozje kod Goražda. Kao bivši komandanti Vojske RS sumnjiče se za ubistvo oko 30 Bošnjaka, među kojima su bili žene, djeca i starije osobe. Preživjeli iz ovog mjesta čekaju na pravdu 29. godina. Sinhronizovani napad dogodio se 22. maja 1992. godine. Djeca su se igrala napolju kada su granate počele padati. Potom su uslijedila zarobljavanja.

Napad na ovo mjesto koje se nalazi na ulazu u Goražde izveli su pripadnici Vojske Republike Srpske po naredbi Brane Petkovića koji je bio komandant Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane Srpske opštine Goražde. Tužilaštvo BiH ga tereti da je komandiru RJŠTO Srpske opštine Goražde, kao i komandirima i pripadnicima četa naredio oružani pješadijski napad na civilno bošnjačko stanovništvo naselja Lozje-Kokino Selo, među kojim je bio veći broj žena i djece, a tom prilikom ubijeno je najmanje 16 osoba bošnjačke nacionalnosti i zarobljeno sedam muškaraca bošnjačke nacionalnosti koji su odvedeni u nepoznatom smjeru i ubijeni, a njihovi posmrtni ostaci su pronađeni 17. marta 1993. godine u masovnoj grobnici u mjestu Šišeta kod Goražda.

Optužen Brane Petković

Optuženi Brane Petković se tereti za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, napade na civilno stanovništvo i naselja, a ti napadi su posljedovali smrću, teškom fizičkom povredom ili teškim narušenjem zdravlja, napade bez izbora cilja kojim se povređuje civilno stanovništvo, ubijanja, namjerno nanošenje snažnog fizičkog ili duševnog bola ili patnje žrtvama i nečovječno postupanje. Optužnica protiv njega potvrđena je prošle godine.

“Iz naredbe se vidi da su pripreme jedinica počele 21. maja 1992. u deset sati, da su trajale do 22. maja, kada je u pet sati ujutro počelo izvršavanje zločina. Petković je u toku napada naređivao da se sve ruši te da se stanovništvo ne zarobljava, nego ubija, što potpuno razotkriva zašto je u tako kratkom periodu ubijeno toliko ljudi. Više od stotinu žrtava je ubijeno i ranjeno u Lozju ili zatočeno u Podhranjenu. Među više od četrdeset ubijenih je i trudnica u kasnoj trudnoći, kao i 11-godišnja djevojčica. Neki od njih su pronađeni u masovnoj grobnici, a za određenim brojem posmrtnih ostataka žrtava i danas se traga”, rekao je ranije za Klix.ba Muamer Džananović iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Ranjeni spas tražili u Drini

Kada su srpske snage ušle u ranije opkoljeno mjesto, ubijale su sve pred sobom, a malobrojni mještani, od kojih su neki bili i ranjeni, spas su tražili bježeći ka rijeci Drini i njenim koritom uzvodno prema Goraždu.

Emir Čengić u napadu je izgubio oca i dvojicu braće, daidžu, rodbinu, komšije i prijatelje. Tijelo oca nikada nije pronašao.

”Mogu se sjetiti da je bilo to jutro, 22. maja, užas ovdje nad civilima od strane naših komšija. Uradili su što su uradili. Evo 28 godina je prošlo, nikad niko nije odgovarao. Monstruozno su ubijani, vezani su, svašta je bilo, da se sada ne podsjećam na to. Pronađen je veći broj tijela, a za neke se još ne zna šta je s njima. Među njima je i moj otac. Prošlo je 28 godina, nikad ga još nisam pronašao”, rekao je Čengić na obilježavanju godišnjice ovog monsturoznog zločina nad civilima.

“Mama, ja sam ranjena”

Izeta Šahman je izgubila 11-godišnju kćerku Adviru, a drugu su joj zarobili.

„Zapucalo je sa svih strana. U jednom trenutku sam tijelom pokrila Advirinu sestru. Pogledam i vidim Adviru kako leži niže mene. Uspjela sam je dotaći nogama. Čula sam je kako govori: ‘Mama, ja sam ranjena.’ Lijeva noga joj je bila kompletno izrešetana. Uzela sam svoju Adviru i šamijom joj podvezala nogu, ali krv je i dalje tekla. A Advira je samo govorila: ‘Mama, daj mi malo vode, molim te.’ A ja ni kapi nisam imala da joj dam. Kad god se napijem vode, pomislim na nju”, kazala je Izeta Šahman za BIRN tokom obilježavanja ovog zločina prošle godine.

Advira je umrla u majčinom naručju dok su ih srpski vojnici prevozili do bolnice. Nakon što je konstatovana smrt, Izeta je sa ubijenom kćerkom prevezena natrag u Lozje i zatvorena u kuću, u kojoj će provesti naredna tri dana. Tada je saznala da joj je druga kćerka zarobljena.

„Nakon tri dana, jedan srpski komšija, dobar čovjek, predložio je da Adviru ukopamo u bašti, u blizini današnjeg spomenika. Pristala sam. Više me ničega nije bilo strah. Samo sam željela da umrem. Taj komšija mi je rekao da bježim tu noć jer nikoga neće biti. I tako sam pobjegla”, kazala je Šahman.

Njena starija kćerka je mjesec dana kasnije razmijenjena i oni su mogli dostojno da sahrane Adviru.

U centru naselja nakon rata izgrađeno je spomen obilježje na koje su uklesana imena žrtava, pored kojeg se svakog 22. maja Goraždani sjećaju jednog od najstrašnijih dana agresije.

Za ove zločine optužen je i Lazar Mutlak. Tereti se da je kao pripadnik Štaba TO Srpsko Goražde, na području općine Goražde, 25. maja 1992. godine, upotrebom sile i prijetnjama po život izvršio nad žrtvom, ženom bošnjačke nacionalnosti, silovanje i seksualno zlostavljanje, što je ostavilo teške i trajne fizičke i psihičke posljedice na žrtvu. Ovaj predmet je prebačen kantonalnom sudu i tužilaštvu BPK.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad