Mentalne bolesti poput depresije i anksioznosti postale su češće, posebno među mladima. Potražnja za tretmanom raste, a broj propisanih psihijatrijskih lijekova se povećava.
Ovi rastući trendovi prevalencije paralelni su sa sve većom pažnjom javnosti prema mentalnim bolestima. Poruke o mentalnom zdravlju preplavljuju tradicionalne i društvene medije. Organizacije i vlade razvijaju inicijative za podizanje svijesti, prevenciju i liječenje s rastućom hitnošću.
Povećana kulturna fokusiranost na mentalno zdravlje ima očite prednosti. Povećava svijest, smanjuje stigmu i potiče traženje pomoći, piše Science Alert.
Međutim, može imati i koštati. Kritičari brinu da društvene mreže potiču mentalne bolesti i da se obična tuga patološki tumači prekomjernom upotrebom dijagnostičkih koncepata.
Britanska psihologinja Lucy Foulkes tvrdi da su rastuća pažnja i prevalencija povezani.
Njezina “hipoteza inflacije prevalencije” sugerira da povećana svijest o mentalnim bolestima može dovesti do toga da neki ljudi netačno dijagnosticiraju sebe kada doživljavaju relativno blage ili prolazne probleme.
Hipoteza Foulkes implicira da neki ljudi razvijaju preširoke koncepte mentalnih bolesti. Naše istraživanje podržava ovaj stav. U novoj studiji pokazujemo da su se koncepti mentalnih bolesti proširili posljednjih godina – fenomen koji nazivamo “širenje koncepta” – i da se ljudi razlikuju u širini svojih koncepata mentalnih bolesti.
Zašto ljudi sami dijagnosticiraju mentalne bolesti?
U našoj novoj studiji, ispitali smo da li su ljudi sa širokim konceptima mentalnih bolesti zaista skloniji samodijagnozi.
Samodijagnozu smo definisali kao uvjerenje osobe da ima bolest, bez obzira na to da li je dobila dijagnozu od stručnjaka. Procijenili smo da ljudi imaju “širok koncept mentalnih bolesti” ako su ocijenili širok spektar iskustava i ponašanja kao poremećaje, uključujući relativno blage uvjete.
Pitali smo nacionalno reprezentativni uzorak od 474 odraslih Amerikanaca da li vjeruju da imaju mentalni poremećaj i da li su dobili dijagnozu od zdravstvenog profesionalca. Također smo pitali o drugim mogućim faktorima i demografskim podacima.
Mentalna bolest bila je česta u našem uzorku: 42% je prijavilo da ima trenutno samodijagnosticirano stanje, a većina njih je dobila dijagnozu od zdravstvenog profesionalca.
Nije iznenađujuće da je najjači prediktor prijavljivanja dijagnoze bilo relativno ozbiljno stresno stanje.
Drugi najvažniji faktor nakon stresa bio je širok koncept mentalnih bolesti. Kada su njihovi nivoi stresa bili isti, ljudi sa širokim konceptima su znatno češće prijavljivali trenutnu dijagnozu.
Ljudi sa većom zdravstvenom pismenošću i manje stigmatizirajućim stavovima također su češće prijavljivali dijagnozu.
Dvije zanimljive dodatne spoznaje su se pojavile iz naše studije. Ljudi koji su se sami dijagnosticirali, ali nisu dobili profesionalnu dijagnozu, imali su tendenciju imati šire koncepte bolesti od onih koji su dobili profesionalnu dijagnozu.
Pored toga, mlađi i politički progresivni ljudi češće su prijavljivali dijagnozu, što je u skladu s nekim prethodnim istraživanjima, i imali su šire koncepte mentalnih bolesti. Njihova tendencija da imaju ove ekspanzivne koncepte djelimično je objasnila njihove veće stope dijagnoze.
Zašto je to važno?
Ova otkrića podržavaju ideju da ekspanzivni koncepti mentalnih bolesti potiču samodijagnozu i mogu povećati prividnu prevalenciju mentalnog zdravlja. Ljudi koji imaju niži prag za definiranje stresa kao poremećaja češće će sebe identificirati kao osobe sa mentalnim poremećajem.
Otkrića ne pokazuju direktno da ljudi sa širokim konceptima pretjerano dijagnosticiraju ili da oni sa uskim konceptima nedovoljno dijagnosticiraju. Također ne dokazuju da široki koncepti uzrokuju samodijagnozu ili rezultiraju stvarnim porastom mentalnih bolesti. Ipak, otkrića postavljaju važna pitanja.
Prvo, sugerišu da povećana svijest o mentalnom zdravlju može imati cijenu. Osim povećanja zdravstvene pismenosti, može povećati vjerovatnoću da ljudi netačno identificiraju svoje probleme kao patologije.
Neprikladna samodijagnoza može imati negativne posljedice. Dijagnostičke oznake mogu postati identitetom određujuće i samoograničavajuće, jer ljudi počinju vjerovati da su njihovi problemi trajni, teško kontrolirajući aspekti onoga što jesu.
Drugo, neosnovana samodijagnoza može dovesti do toga da ljudi koji doživljavaju relativno blagi stres traže pomoć koja je nepotrebna, neadekvatna i neučinkovita. Nedavno australijsko istraživanje otkrilo je da su ljudi sa relativno blagim stresom koji su primali psihoterapiju češće pogoršavali nego poboljšavali svoje stanje.
Treće, ovi efekti mogu biti posebno problematični za mlade ljude. Oni su najskloniji držati široke koncepte mentalnih bolesti, djelimično zbog konzumiranja sadržaja na društvenim mrežama, i doživljavaju mentalne probleme po relativno visokim i rastućim stopama.
Da li ekspanzivni koncepti bolesti igraju ulogu u krizi mentalnog zdravlja mladih, ostaje da se vidi.
Tekuće kulturne promjene potiču sve šire definicije mentalnih bolesti. Ove promjene vjerovatno imaju mješovite blagodati. Normaliziranjem mentalnih bolesti mogu pomoći u uklanjanju stigme. Međutim, patološkim tumačenjem nekih oblika svakodnevnog stresa, mogu imati neželjene negativne strane.
Dok se borimo s krizom mentalnog zdravlja, ključno je da pronađemo načine za povećanje svijesti o mentalnom zdravlju bez da ga nenamjerno infliramo.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!