"Prije šest mjeseci imao sam srčani udar. Probudio sam se da odem u toalet, kao i prethodnih noći, i onda su počeli bolovi u prsima, nagon za povraćanje kao nikada ranije i bolovi u leđima, rukama i vratu. Visina dijabetesa u tom trenutku, kako su mi rekli doktori, bila je 30, te smo dodatnim nalazima utvrdili da ja ustvari imam dijabetes za koji ne znam". Priča za N1 svoju životnu priču Jasmin Mušanović kojem je srčani udar ustvari pomogao u identifikaciji dijabetesa.

Jasmin je te noći uspio pozvati sam sebi Hitnu pomoć, jer prepoznao je simptome zato što je odrastao u porodici u kojoj je i njegov otac dobio dijabetes vrlo mlad.

“Imao je sve genetske predispozicije plus stres i posljedica vremena u kojem se živjelo tada su učinile da on jako mlad dobije dijabetes, čini mi se tip 1. S obzirom da sam živio s ocem 27 godina, vidio sam sve loše strane dijabetesa ali i mogućnost da se uz disciplinu život poprilično normalno odvija”, kaže nam Jasmin, koji ima latentni autoimuni dijabetes (LADA). Za mnoge nepoznat tip dijabetesa. I sam Jasmin ističe da je to tip koji lako može da vas zavara i da ‘lažne nade’.

LADA je, ustvari, pojašnjava za N1 specijalista endokrinolog i dijabetolog Anida Divanović, oblik autoimunog dijabetesa koji sporo napreduje.

“Poput autoimune bolesti dijabetesa tipa 1, LADA se javlja zato što pankreas prestaje proizvoditi adekvatan inzulin, najvjerovatnije zbog neke promjene koja polako oštećuje ćelije u pankreasu koje proizvode inzulin. Međutim, za razliku od dijabetesa tipa 1, za LADA-u često nije potreban inzulin nekoliko mjeseci do godinu, nakon uspostavljanja dijagnoze. Za BiH nemamo precizne podatke o oboljenima od ove vrste bolesti”, navodi dijabetolog Divanović.

Mnogi istraživači vjeruju da je LADA, koji se ponekad naziva dijabetesom tipa 1,5, podtip dijabetesa tipa 1, dok ga drugi ne prepoznaju kao poseban entitet. Drugi istraživači vjeruju da se dijabetes javlja u kontinuitetu, pri čemu se LADA nalazi između dijabetesa tipa 1 i tipa 2.

“Ljudi koji imaju LADA-u obično su stariji od 30 godina. S obzirom na to da su stariji u odnosu na prosjek osoba kojima se uspostavlja dijabetese tip 1, i zbog toga što u početku njihov pankreas još uvijek proizvodi nešto inzulina, LADA se teže prepoznaje. U početku, LADA-om se može upravljati kontrolom šećera u krvi dijetom, gubitkom težine ako je potrebno, vježbanjem i eventualno oralnim lijekovima. Ali, kako vaše tijelo postepeno gubi sposobnost proizvodnje inzulina, na kraju će vam trebati injekcije inzulina”, naglašava doktorica Divanović.

Nije se Jasminov srčani udar desio iznenada. Inače, nekoliko mjeseci prije svega toga je osjetio simptome u smislu isušivanja, žeđi i potrebe za odlaskom u toalet tokom noći.

“Počeo sam sumnjati, ali nisam želio da vjerujem. Sve je kulminiralo srčanim udarom, realizacijom stanja u kojem živim i početkom novog života. Danas, svaka tri mjeseca radim kontrolu tromjesečnog šećera u krvi kako bi provjerio u kakvom sam stanju ustvari i koliko se pridržavam zdravog načina života”, naglašava Jasmin, dodajući da “živjeti s dijabetesom je ustvari živjeti zdravo”.

To objašnjava tako što kaže da neka pravila kojih se danas pridržava i mora poštovati su ustvari pravila koja bi svako trebao da poštuje ako želi zdrav život.

“Sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije”, kaže Jasmin.

Vremenom je  Jasmin naučio prepoznati na sebi stanje kada šećer naglo opadne ili naglo poraste. Sami tim, prepoznao je ovo stanje koje se desilo nebrojeno puta u prošlosti, samo tada nije znao šta je.

“Čovjek lako osudi sebe, pripiše sebi da su mu slabi živci, da ima mentalnih problema, a ustvari dijabetes mu ‘divlja’ i kontroliše ga. A kada padne ili skoči naglo šećer u krvi, važno je znati to prepoznati na sebi i reagovati smireno i pravovremeno, da li inzulinom, kockom čokolade ili čašom Coca-Cole. Kada sam prvi put to osjetio, jako je neugodan osjećaj jer je jednak osjećaju da vas neko jednostavno restartuje ili ugasi u sekundi, ali se i to nauči”, ističe Jasmin.

Jasmin je mišljenja da kada je u pitanju oprema za kontrolisanje šećera i aparatura, koju svaki dijabetičar mora imati sa sobom, to je poprilično dobro regulisano zakonski i apoteke to dostavljaju korisnicima na mjesečnom nivou.

“Ipak, ako želite neki ‘napredniji’ oblik liječenja, kao što su tablete Jardiance (empaglflozin) ili injekcione otopine Trulicity (dulaglutid) (novije opcije za borbu protiv dijabetesa) one koštaju preko 100 KM po pakovanju. Opet i ovo zavisi od tipa dijabetesa i stanja u kojem se individua nalazi, kao i od terapije. Neko ko mora ‘samo’ paziti na ono što jede i držati se inzulina, nema velike finansijske probleme, dok drugima sa većom terapijom ovo može biti jako ‘skup sport'”, priča nam on.

Medicina kao i svaka oblast, naročito u posljednje dvije decenija ima dramatične promjene, tako je i u oblasti dijabetesa. Prošle godine obilježavalo se 100 godina od otkrića inzulina, dok su revolucinarna otkrića objavljena ove godine. Doktorica Divanović pojašnjava da je riječ o teplizumabu, prvom lijeku koji odgađa dijagnozu dijabetesa tip1 za prosječno dvije godine.

Bosna i Hercegovna, smatra Divanović, apsolutno ne kaska za evropskim zemljama što se tiče dostupnosti lijekova za dijabetes.

“Imamo najmoderniju farmakoterapiju. Ono sto je problem u BiH jeste lijekovi za dijabetes koji se ne nalaze na esencijalnoj listi. Esencijalna lista lijekova razlikuje se po kantonima u čemu ne vidim puno logike. Smatram da se dostupnost lijekova mora svima podjednako omogućiti, a s obzirom na široku raspostranjenost ove bolesti u našoj državi lijekovi za dijabetes bi se morali nalaziti na svim listama”, naglasila je ona.

Činjenica je da oboljeli od dijabetesa nisu manje vrijedni članovi društva, ali nažalost, i dalje često postoji stigma u našoj državi.

Jasmin je mišljenja da se na svjetskom nivou lagano skida sva stigma koja postoji jer dijabetes sve više postaje stanje u kojem se većina nalazi, nego neka bolest.

“Meni je, barem, previše oštro da se dijabetes posmatra kao bolest. Posebno sada u modernom vremenu gdje sve više mladih ima ili dijabetis ili inzulinsku rezistenciju. Nisam osjetio odbacivanje zaista, jer ipak ovo je od davnina ‘bolest s kojom se živi'”, navodi Jasmin.

Kardiovaskularna oboljenja uz dijabetes predstavljaju patologiju savremenog svijeta. Kakva je njihova korelacija, pitali smo nagrađivanog doktora i istraživača, uposlenika Opće bolnice “Prim.dr. Abdulah Nakaš” doc. dr. Edina Begića.

“Ateroskleroza čini osnovu oko 80% kardiovaskularnih oboljenja, te predstavlja hronični inflamatorni (upalni) proces u intimi srednjih aterija. Obzirom na veliki procenat potencijalno fatalnih komplikacija arterijske tromboze (proces napreduje kroz životni vijek, prije nego što se konačno manifestira kao akutni ishemijski događaj), ispravno shvatanje patogeneze ovog oboljenja je od velikog značaja za utvrđivanje optimalnog modaliteta profilakse i terapije. Dijabetes direktno utiče na sami proces ateroskleroze, ima uticaj na oštećenje samog zida krve žile (na endotel), a sami mehanizam arterijske tromboze je uslovljen oštećenjem endotela koji dovodi do adhezije i agregacije trombocita. Sve navedeno dovodi do zaključka da adekvatna regulacije glikemije, i optimalni farmakološki tretman dijabetes predstavlja esencijalan segment prevencije kardiovaskularnog incidenta”, pojašnjava dr.sci.med. Begić.

Još jedno bitno pitanje uputili smo doktoru Begiću, a to je kakav bi trebao biti tretman dijabetesa iz prizme kardioške prakse.

“Regulacija glikemije (uredne vrijednosti glikoliziranog hemoglobina) bi se trebalo adekvatno optimizirati, a ista bi se trebala raditi s lijekovima koji imaju efekat na primarnu i sekundarnu prevenciju kardiovaskularnog incidenta. Natrij-glukoza kotransporter-2 (SGLT2) inhibitori (dapagliflozin, kanagliflozin, empagliflozin) bi trebali biti dio tretmana pacijenta (osobito ako pacijent ima udruzenju srčanu slabost), kao i agonisti glukagonu-sličnog peptida-1 (GLP-1), osobito ako je riječ o razvijenoj aterosklerotskoj bolesti”, navodi dr.sci.med. Begić.

Pojasnio je i kako utiče sama glikemija na nastanak infarkta miokarda.

“Visoke vrijednosti glukoze u krvi tijekom prijema direktno su povezane s kratkoročnom smrtnošću nakon akutnog infarkta miokarda (tokom prvih pet dana hospitalizacije), bez obzira na prethodnu dijagnozu već postojećeg diabetes melitusa ili primijenjenu reperfuzijsku terapiju. Hiperglikemija je povezana s višom koncentracijom slobodnih masnih kiselina, otpornošću na inzulin i oslabljenom upotrebom glukoze, čime se povećava potrošnja kisika i potencijalno pogoršava ishemija. Hiperglikemija također utječe na koagulaciju, jer je povezana s povećanom agregacijom trombocita kao i cirkulirajućih faktora zgrušavanja, a povezana je s povećanim markerima vaskularne upale”, istaknuo je dr.sci.med. Begić.

Dijabetes kod pacijenata sa akutnim infarktom miokarda povećava smrtnost, pojavu postinfarktnih komplikacija, a, dodaje doktor Begić, razlog je češće postojanje višesudovne koronarne bolesti, i pojava signifikantnijih suženja koronarnih arterija.

Šta bi trebali raditi pacijenti s već etabliranom kardiološkom patologijom ako sumnjaju da imaju povišene vrijednosti glukoze?

“Skrining dijabetes se ne bi trebao voditi isključivo vrijednostima glikoliziranog hemoglobina (HbA1C; tromjesečni šećer), nego se treba preferirati upotreba oralnog testa tolerancije na glukozu, koji je senzitivniji nego HbA1C, a pogotovo kod dijagnosticiranja prediabetesa, koji u savremenoj medicini predstavlja indikaciju koja se mora tretirati”, upozorio je dr.sci.med. Begić.

Javnosti je pokušao uspjeti približiti koliko se život mijenja nakon što čovjek sazna da ima dijabetes i šta poslije infarkta miokarda kod pacijenata.

“Farmakološko optimiziranje terapije u odnosu na profil pacijenta, doziranje u odnosu na najnovija saznanja iz najznačajnijih studija, kontinuiranu edukaciju medicinskog kadra, te biranje određene farmakološke supstance u odnosu na profil pacijenta, uzimavši u obzir sve njegove karakteristike (pa čak i genske polimorfizme koje uvjetuju pojačan efekat odnosno rezistenciju lijeka) treba biti od imperativa u kliničkom radu. Upotreba lijekova koji imaju kardiovaskularni benefit trebaju biti dio terapeutskog modaliteta pacijenta. Naravno, uz farmakološku terapiju, redukcija unosa soli i ugljikohidrata, uz svakodnevnu fizičku aktivnost, obavezan prestanak pušenja i obavezan prestanak konzumiranja alkohola moraju biti dio svijesti pacijenta”, rekao je dr.sci.med. Begić.

Endokrinolog i dijabetolog Anida Divanović rekla je da su simptomi dijabetesa tipa 1 oni koji uključuju potrebu za čestim mokrenjem, žeđ, stalnu glad, gubitak težine, promjene vida i umor. Ovi simptomi se mogu pojaviti iznenada. Simptomi dijabetesa tip 2 općenito su slični onima kod dijabetesa tipa 1, ali su često manje izraženi. Kao rezultat toga, bolest se može dijagnosticirati nekoliko godina nakon početka, nakon što su se komplikacije već pojavile. Iz tog razloga, važno je biti svjestan faktora rizika.

Dijabetes tip 2 češće pogađa starije ljude, ali se sve češće nalazi i kod mlađih – posebno ako imaju prekomjernu tjelesnu težinu i nedostatak fizičke aktivnosti. Dijabetes tip 2 je snažno povezan i s gojaznošću i ima tendenciju da se javlja u porodicama. Mnogi ljudi s dijabetesom tipa 2 imaju visokog krvnog pritiska i holesterola.

Ključno pitanje je – kako se liječi dijabetes?

“Dijabetes tipa 1 uvijek se liječi inzulinom. Postoji mnogo različitih tipova mehanizama za isporuku inzulina i zdravstveni radnik će pomoći u donošenju odluka koja je prava metoda za pacijenta. Ako je pacijent na inzulinu, trebalo bi razmotriti koji je za njega najprikladniji. Obavezno treba mijenjati mjesta ubrizgavanja inače se masni jastučić se može nakupiti ispod kože ako se više puta ubrizgava u isto područje. Ovo može uticati na apsorpciju insulina”, rekla je doktorica Divanović, dodajući da je okosnica liječenja dijabetesa tip 2 uvijek zdrava prehrana plus fizička aktivnost.

Međutim, kaže Divanović, dijabetes tip 2 je progresivno stanje i s vremenom, tablete i/ili drugi oblici lijekova mogu postati potrebni i čak mogu napredovati do injekcija inzulina.

Na pitanje, šta je bitno sprovesti, uvesti ili primjenjivati u BiH kada je u pitanju dijabetes, a tiče se komplikovanog zdravstvenog sistema, šta zapravo trebamo mijenjati, dijabetolog Divanović odgovara, da je potrebno da država poduzme više na tome kako bi prevenirala ovakve bolesti.

“Potrebno je da državni sistem širi informacije o ovoj bolesti i da se pobrine da što više ljudi zna osnovne stvari o njoj, prvenstveno kako je prepoznati. Takođe, potrebno je uraditi više na tome da liječnički pregledi budu dostupniji, kao i medikamenti. S obzirom na rasporostranjenost dijabetesa, smatram da bi lijekovi morali biti na listama. Mislim da je to jeftinije neko saniranje posljedica koje ove bolest uzrokuje”, ističe endrokrinolog i dijabetolog Divanović.

Koliko je bitno znati prići pacijentu i saopštiti mu tu prvu informaciju “imaš dijabetes” i na koji način to doktorica Divanović radi, upitali smo je.

“To je pitanje od izuzetne, možda i krucijalne važnosti, a ja mu nastojim prići s maksimalnom pažnjom i odgovornošću. Trenutak kada čovjeku saopštavate da mora ostatak života provesti s potpuno drugačijim navikama nego što ih je imao do tada je trenutak koji jednoj osobi može promijeniti život. Veoma je važno da pacijent prilikom saopštavanja ove dijagnoze, koja se između ostalih smatra ‘tihim ubicom’, shvati važnost tog trenutka i te dijagnoze. Dijabetes je podmukla bolest koju pacijenti veoma često olako shvataju. Veoma često ljudi misle da će tabletom riješiti problem, a zapravo tableta će funkcionisati samo uz korijenite promjene u njihovim životima“, govori doktorica Divanović.

Znamo da se dijabetes naziva “bolešću s kojom se živi”.  Koliko je to teško ostvariti danas u modernom i brzom načinu života? Ovo pitanje je jako važno, smatra doktorica Divanović, jer je potrebno istaknuti da je moguće živjeti punim plućima iako bolujete od ove bolesti.

“Stil života kojim danas živimo jeste brz, ali ipak vjerujem da gotovo svako od nas može izdvojiti minimalnih 30 minuta dnevno za tjelovježbu. To vježbanje ne mora biti u skupim teretanama, već je dovoljno kretanje po parkovima ili vježbanje u kući. Takođe, zdrave namirnice nisu najskuplje na policama i dostupne su većini stanovništva”, preporučuje endrokrinolog i dijabetolog Divanović.

A, zapravo, saglasni su svi, najčešće je samo riječ o čvrstoj odluci.

Za kraj, malo i statistike. Prema posljednjim informacijama, ukupuno 537 miliona ljudi u svijetu živi s dijabetesom, od toga 44% nedijagnosticiranih. Bosna i Hrecegovina je jedna od rijetkih zemalja u regionu koja nema službeni registar oboljelih od dijabetesa. Iako je započeo proces prikupljanja podataka oboljelih od dijabetesa u Federaciji BiH putem prijava, registar još nije zaživio. Ipak, procjenjuje se da u BiH od dijabetesa boluje do 375.000 osoba, od čega je najveći broj sa dijabetesom tip 2, a da je 10% osoba sa dijabetesom tip 1, najčešće djeca.