Šta je anksioznost, kako je prepoznati, tretirati. Gošća Novog dana bila je Asima Bratanović, Care4Me savjetovalište. Odlične i korisne savjete o ovoj jako važnoj temi, dala je za gledaoce i čitatelje N1.

Šta je anksioznost? Odmah na početku smo je upitali.

“Odgovor je vrlo kompleksan. Mi stručnjaci koji se bavimo glavom i dušom i mentalnim zdravljem, ne volimo da generalizujemo stvari, i kažemo – anksioznost je uvijek ista i ona se dešava iz tog i tog razloga, jer nije, vrlo je individualna stvar. Kod svake osobe se može pojaviti iz različitog razloga, može se na različit način manifestovati i na različit način trajati i prestati ili ne prestati. Svakoj anksioznosti je zajedničko da je to neka vrsta straha, nespremnosti, tjeskobe, a u suštini je najčešće, emocija straha u pozadini”, pojasnila je Bratanović.

Preplavljući osjećaj bespomoćnosti

Nekada se manifestira i kao ‘generalizirani anksiozni poremećaji’ i obilježava način života osobe, dodaje ona, te napominje da se ponekad može desiti kao posljedica suočavanja sa određenim životnim poteškoćama, ali nekako generalni opis bi bio tjeskoba, osjećaj nesnalaženja, nemogućnosti da se osoba adaptira i preplavljući osjećaj bespomoćnosti i nemoći.

Također, naglašava Bratanović, panični napad se može desiti kao prateći simptom ili nekakva dodatna manifestacija anksioznosti.

“Nekad će ljudi biti anksiozni i suočavati se sa anksioznošću, ali neće doživjeti nikakav panični napad. A panični napad bi bio taj kada naše tijelo reaguje na nešto što se dešava unutar nas. Kada je blaga anksioznost može se opisati kako treba treperenje, neizvijesnot, praznina i rupa u stomaku, pa i trnci u rukama. Pacijenti to opišu sa osjećajem kao da će dobiti srčani ili da će se srušiti ili izgubiti svijest, gubi kontrolu, e to je nekako dodatno panični napad – lupanje srca, znojenje, drhtanje”, opisala je Bratanović.

Mlađe generacije ispod 25 godina mogu da prepoznaju anksioznost, napominje i dodaje, oni se razbacuju tim pojmovima, kažu – ja sam anksi.

“Vrlo često starije generacije, ne prepoznaju to kao takvu, više sebe opisuju kao – ja sam često nervozan, izbjegavam neke situacije, nije mi lagodno u nekim situcijama, ne mogu da jedem, spavam, to može vrlo često da bude anksioznost i čak da pređe u generalizirani anksiozni poremećaj ukoliko se ne tretira”, ističe ona.

Pomoć je važna

Kad smo anksiozni, posebno naglašava, treba da potražimo pomoć, i vrlo je važno, a to se često zaobiđe, vrlo je važno da se urade određeni nalazi kod ljekara opšte prakse i provjere svoje fizičko zdravlje, jer se vrlo često može desiti da neko ko ima zdravstvene poteškoće, vrlo često se odraze na anksioznost.

“Vrlo često problemi sa štitnom zlijezdom, i kod žena i kod muškaraca, mogu da izazovu simptome koji se poklapaju sa anksioznošću. Zna se desiti da ljudi kod psihijatra odu i završe na psihijatrijskoj farmakoterapiji, što nije loše ali zapravo se često samo mogu tretirati kao psihijatrijski pacijenti, a zapravo imaju problem sa štitnom žlijezdom“, navodi ona, i dodaje:

“Mi se u psihoterapiji puno bavimo djetinjstvom, određenoj porodici, kako je funkcionisala i taj cijeli sistem, a kad je u pitanju anksioznost važnije nam je da se zabavimo simptomima sa kojima osoba dolazi, pogotovo ako ti simptomi osobe otežavaju svakodnevno funkcionisanje. Pomažemo da usvoji neke mehanizme i da počne sama sebi da pomaže i jedna vrsta terapije KBT je vrlo korisna, jer doslovno se uče novi oblici ponašanja, da osoba na neki način pokušava da usvoji nova uvjerenja i suočavanja. Kad se to usvoji, idemo u dublju analizu ličnosti gdje možemo pronaći najčešće zašto se razvio taj potencijal, koji možemo većina nas da ima za razvoj anksioznosto”.

Ponekad osoba može imati predispozicuju, a to je ono što nas razlikuje, ističe, kapacitet naše ličnosti da se adaptira na razne promjene u životu.

“Različitih smo kapaciteta, osoba koja ima oštećene zbog razno-raznih iskustava, a recimo traumatskih kroz život, može imati narušene ili da nema razvijene da se suočava sa svakodnevnim životnim izazovima. Može je to izazvati”, kaže Bratanović.

Ipak, vrlo je važno u kakvoj atmosferi dijete odrasta.

“Dijete koji gleda mamu koja se plaši svakodnevnih situacija, mamu koja se ne druži, ne smije sama negdje da ode – mi upijamo energiju, atmosferu. anksioznost je uvijek vezana za budućnost“, ističe.

Strah i iracionalno razmišljanje

Kako razlikujemo ‘generalizirani anksiozni poremećaj’ i anksioznost ili neku anksioznost koja je trenutna ili traje, da li postoji realna opasnost ili je umišljeno i fantazirano?

“Razni su oblici trauma, i mi možemo kao posljedice izloženosti tom događaju da razvijemo anksiozne simptome, gubim apetit, povraća mi se, ne mogu da jedem…. Sve je to realno i očekivano, nego treba pratiti koliko dugo traje i da li prelazi u PTSP. Kada se ništa ne dešava, a osoba razmišlja o budućnosti da li će ovdje doći do rata, šta ako nas neko napadne, šta ako se nešto desi, a da ne postoji u generaciji ispod događaj koji to prouzrokuje, onda možemo da pričamo o ‘generaliziranom anksioznom poremećaju’. Mi smo ovdje možda netretirano društvo koje nije radilo na mentalnom zdravlju a ipak se imamo za šta ufatiti”, ističe.

Koliko traje anksioznost?

“To je vrlo važno pitanje. Ponekad može biti trenutno. Ja sam, evo recimo, u svom poslovnom okruženju imala jednu situacija, da osoba koja radi s mnom, bila je izložena vrlo stresnoj situaciji, a stres je neizbiježan začin života, i ona sad nakon dvije sedmice kad se to spomene, ona počne da se trese. I to je normalno, ona je bila prestravljena događaju koji je svjedočila. Svaki put kad se to spomene ona će da proživljava iste te osjećaje. Zato je važno da pratimo. To može nekad da prođe, a može da prođe ako ona vremenom smanjuju te emocije i kroz razgovore usvaja nova uvjerenja, i ona će počet realnije da razmšilja, nekako će ti osjećaju početi lapiti. I to može da izlapi, a ponekad može da traje dugo, može da pređe u neku vrstu postraumatskog reagovanja, a ponekad se radi o ‘generaliziranom anksioznom poremćaju’. Mi tada klijente upućujemo na psihijatra”, kaže Bratanović.

Na kraju ističe i da obično ljudi bježe, plaše se i imaju stignu prema psiholozima, a pogotovo psihijatrima, a život im se može promijeniti na pozitivnije, a neće se navući na tablete.

“Medicina je uznapredovala, psihijatri koji ulažu u sebe i svoj rad, znaju već koji medikamenti ne izazivaju nikakvu vrstu ovisnosti, te ih pacijenti mogu normalno prestati piti bez ovisnosti. U Sarajevu postoji Porodično savjetovalište, to je javna ustanova, oni pružaju besplatno usluge i za porodicu i pojedince. Tu su i udruženja, na pamet mi pada Krila nade, a sve ostalo se može naći na internetu”, poručuje Bratanović.