Koliko zaista poznajemo svoju djecu? Psihoterapeutkinja o greškama koje roditelji prave iz najboljih namjera

Publikacija je predstavljena povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja, koji se obilježava 10. oktobra, a njen cilj nije bio samo prikazati pozitivna iskustva porodica koje su koristile usluge Instituta Mentis. Naprotiv, stručnjaci su željeli saznati i šta porodicama nije odgovaralo, šta su očekivale od terapije i šta bi se moglo promijeniti kako bi podrška bila kvalitetnija.

Čerkić je objasnila da su razgovori s 32 porodice bili zasnovani na dva jednostavna pitanja, ali da su odgovori otvorili važna pitanja o odnosu stručnjaka i onih koji traže pomoć.

"Jedna porodica nam je rekla: Ništa se nije promijenilo"

Govoreći o nastanku publikacije, Čerkić je istakla da je Institutu bilo važno objaviti i iskustva koja nisu bila pozitivna, jer upravo takve povratne informacije mogu dovesti do stvarnih promjena.

"Mi smo sada u proljeće pozvali 32 porodice i pitali smo ih dva jednostavna pitanja. Jedno pitanje bilo je: 'Kako ste sada?', a drugo pitanje: 'Kako vam je bilo u odnosu s nama?' Neke porodice su nam rekle: 'Naša se komunikacija popravila.' Jedna od porodica nam je rekla: 'Ništa se nije promijenilo.' U skladu s motom ovogodišnje Svjetske zdravstvene organizacije, da se svi glasovi čuju i da pravi glasovi vode do pravih promjena, mi smo objavili i ono što nam je bilo teško čuti", kazala je Čerkić.

Upravo su takvi odgovori, kako je pojasnila, bili povod da Institut preispita određene procedure i promijeni način rada s porodicama.

Umjesto da se iskustva korisnika posmatraju samo kao ocjena uspješnosti terapije, ona su iskorištena kao osnova za unapređenje usluga.

Čiji se glas u porodici najmanje čuje?

Jedno od ključnih pitanja otvorenih predstavljanjem publikacije jeste koliko prostora unutar porodice zaista imaju svi njeni članovi da izraze vlastite osjećaje, potrebe i mišljenja.

Posebna pažnja posvećena je djeci, čije se želje i iskustva ponekad zanemaruju čak i kada roditelji vjeruju da postupaju u njihovom najboljem interesu.

Čerkić smatra da mogućnost slobodnog izražavanja nije važna samo tokom psihoterapije nego u svim odnosima koje ljudi svakodnevno grade.

"Prostor za slobodno izražavanje svog mišljenja je krucijalan. Dakle, ne samo – ključan je ne samo u nekim razgovorima u terapiji nego u bilo kojem prostoru koji dijelimo. Kao što ste vi ranije spomenuli, mi smo kao rezultat feedbacka, povratnih informacija koje smo dobili od porodica, promijenili način na koji radimo s njima: da imamo transparentnije procedure, da im je vrlo jasno da mogu odustati u svakom trenutku od procesa terapije, ali isto tako da ćemo raditi, i da nastavljamo raditi, sa svim glasovima, što znači da su nam potrebne cijele porodice tu, a posebno i očevi i majke", objasnila je.

Prema njenim riječima, kada svi članovi porodice dobiju priliku da govore, otvara se prostor za drugačije razumijevanje problema i pronalaženje zajedničkih rješenja.

"Jer smo primijetili da, kada imamo sve glasove za istim stolom, posebno dječije, posebno ako imamo ideju da se može čuti ono što je teško, onda nam oni mogu ponuditi rješenje o tome kako možemo zajedno ići naprijed", naglasila je Čerkić.

Time je ukazala na važnost uključivanja i roditelja i djece u razgovore o porodičnim problemima, umjesto da se odluke donose bez uvažavanja iskustava svih članova.

Traženje stručne pomoći nije znak da je porodica neuspješna

Strah od osude okoline, nepovjerenje u institucije i nedovoljna informisanost samo su neke od prepreka koje mogu utjecati na odluku porodice da potraži stručnu podršku.

U društvu u kojem se problemi mentalnog zdravlja još uvijek nerijetko povezuju sa stigmom, mnoge porodice mogu oklijevati da otvoreno govore o poteškoćama s kojima se suočavaju.

Međutim, Čerkić naglašava da odluku o traženju pomoći ne treba posmatrati kao priznanje neuspjeha.

Naprotiv, spremnost na razgovor može biti pokazatelj snage i istrajnosti porodice.

"Iz našeg iskustva, porodice koje zatraže prostor za razgovor nisu porodice koje ne uspijevaju. To su porodice koje mogu da istraju kada je teško i koje mogu da odu i da traže razgovor. S druge strane, vi ste rekli puno značajnih stvari. Jedna od stvari koja me potakla na razmišljanje jeste možda ta ideja stigmatizacije: kako će nas drugi ljudi vidjeti, u smislu zbog čega ne tražimo podršku. To bi mogao biti jedan od razloga", kazala je.

Posebno je ukazala na problem posmatranja porodica isključivo kroz dijagnoze i teškoće s kojima se suočavaju.

"Nijedna porodica nije sebe opisala kroz dijagnozu"

Tokom razgovora s porodicama stručnjaci Instituta Mentis postavili su i jedno drugačije pitanje: kako bi porodice same sebe opisale kada bi imale priliku izabrati vlastito ime?

Odgovori su, prema riječima Čerkić, pokazali da porodice sebe ne doživljavaju prvenstveno kroz zdravstvene ili psihološke poteškoće, nego kroz međusobne odnose, iskustva i snagu.

"Mi smo isto tako pitali porodice koje se obično vide kroz dijagnoze: anoreksičan ili, ne znam, depresivan, fobičan. Mi smo njih pitali da nam kažu kako bi oni voljeli da sebe opišu, koje bi ime dali svojoj porodici. Neke su nam porodice rekle: 'Odraz u ogledalu.' Neke su nam rekle: 'Djeturčina.' Jedna nam je porodica rekla: 'Rast cvijeta u oluji.' Nijedna od porodica se nije vidjela kroz dijagnozu, sve su odabrale da se vide kroz odnose i kroz snage. Tako da, možda je i to jedna od informacija koju bismo mi mogli da ponesemo odavde", ispričala je Čerkić.

Ovakvi odgovori, kako proizlazi iz njenog iskustva, ukazuju na važnost načina na koji stručnjaci, institucije i društvo govore o ljudima koji se suočavaju s poteškoćama mentalnog zdravlja.

Umjesto svođenja pojedinaca i porodica na dijagnoze, potrebno je prepoznati i njihove sposobnosti, odnose i potencijal za promjene.

Može li se sistem mentalnog zdravlja mijenjati na osnovu iskustava porodica?

Svjetska zdravstvena organizacija zagovara pristup prema kojem ljudi koji koriste usluge mentalnog zdravlja trebaju učestvovati i u njihovom oblikovanju.

To podrazumijeva da iskustva korisnika ne ostanu samo povratne informacije, nego postanu dio procesa odlučivanja o načinu pružanja podrške.

Govoreći o tome koliko je Bosna i Hercegovina blizu takvom pristupu, Čerkić je istakla da promjene zahtijevaju saradnju porodica, stručnjaka i institucija.

"To je jako dobro pitanje i mislim da bi trebalo početi od onoga što je dostupno ove godine, a to je mapa puta koju je kreirala Svjetska zdravstvena organizacija, upravo potaknuta glasovima porodica. Naša nada jeste da probamo da budemo most i da prenosimo poruke porodica ka onima koji odlučuju, koji su unutar sistema, zbog toga jer vidimo da svi želimo da mijenjamo sistem kojeg smo i sami dio", navela je.

Ipak, smatra da odgovornost za promjene ne treba prebacivati isključivo na institucije i donosioce odluka.

Značajan dio odgovornosti, prema njenim riječima, imaju i sami stručnjaci koji svakodnevno rade s porodicama.

"U odgovoru na vaše pitanje, možda je početak upravo na nivou i glasova porodica i sistema, ali mi se čini da jedan važan dio odgovornosti snosimo i mi koji se nalazimo u domenu mentalnog zdravlja, da budemo možda više pažljivi oko toga. Ne samo kako govorimo o mentalnom zdravlju nego kako govorimo i o porodicama s kojima radimo", poručila je.

Da li zaista slušamo svoju djecu ili samo mislimo da znamo šta je najbolje za njih?

Poseban dio razgovora bio je posvećen savremenom roditeljstvu i pitanju koliko roditelji, uprkos najboljim namjerama, zaista prepoznaju potrebe vlastite djece.

Iako se danas mnogo više govori o dječijim pravima, emocijama i važnosti komunikacije, ostaje pitanje koliko odrasli zaista ostavljaju prostora djeci da iskažu ono što osjećaju.

Čerkić je ukazala na to da roditelji ponekad, upravo zbog želje da zaštite djecu i pomognu im, prebrzo nude rješenja, ne ostavljajući dovoljno prostora za razgovor.

"Koliko mi ustvari, iz najbolje želje, ponekad možda i nismo u stanju da kreiramo prostor za ono što je teško čuti. Promjena počinje od toga da možemo da čujemo ono što je teško ili možda čemu se nismo nadali da bismo mogli čuti", kazala je.

Dodala je da neizvjesnost savremenog života dodatno otežava roditeljima suočavanje s problemima i osjećajima koje djeca izražavaju.

"Vi ste govorili ranije o ideji neizvjesnosti u svijetu u kojem živimo. Ja samo mogu zamisliti koliko bi moglo biti izazovno roditeljima da drže tu neizvjesnost u prostoru nečega što je teško čuti. Tako da ima smisla što nudimo rješenja prije nego što kreiramo prostore za slušanje", objasnila je psihoterapeutkinja.

Njene riječi otvaraju pitanje koje se tiče brojnih porodica: da li je roditeljska briga uvijek praćena stvarnim razumijevanjem djeteta ili odrasli ponekad, uvjereni da znaju šta je najbolje, zanemaruju ono što im djeca pokušavaju poručiti?

Upravo zato Čerkić naglašava da promjena počinje spremnošću da se sasluša i ono što nije jednostavno, očekivano ili ugodno.

Podrška porodicama počinje slušanjem, a ne gotovim rješenjima

Iskustva 32 porodice koje su učestvovale u razgovorima s Institutom Mentis pokazala su da unapređenje podrške mentalnom zdravlju ne mora početi velikim institucionalnim reformama.

Ponekad je prvi korak spremnost stručnjaka da saslušaju kritiku, roditelja da čuju ono što im djeca govore i članova porodice da jedni drugima daju prostor za izražavanje.

Publikacija "Šta su nam rekle 32 porodice" upravo na tome zasniva svoju poruku: iskustva ljudi koji traže pomoć trebaju biti važan dio kreiranja usluga koje su im namijenjene.

A kako je Čerkić poručila tokom gostovanja na N1, "Promjena počinje od toga da možemo da čujemo ono što je teško ili možda čemu se nismo nadali da bismo mogli čuti."

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad