Nutricionistkinja za N1 pojasnila: Kako i kada kortizol "naredi" tijelu da čuva mast u predjelu stomaka?

Kada probiotik, kada prebiotik?

Dugonjić: Ako moramo nekako pojednostaviti, prebiotik je hrana koja je za naše postojeće dobre bakterije, tako da, recimo, prebiotik je pokušaj da nove bakterije ubacimo s polja. I samim tim, recimo, ako mi imamo probavnu floru koja je uredu, ali želimo dugoročno zdraviju floru, više sitosti i bolju regulaciju samog šećera i apetita, najviše će imati smisla početi sa prebioticima upravo iz hrane ili, recimo, dodataka. Probiotici su korisni kad postoji konkretan problem za koji postoji dokaz da točno određeni soj, na primjer, kod proljeva nakon antibiotika ili, opet, s druge strane, kod nekih oblika sindroma iritabilnog crijeva. Drugim riječima, prebiotike kao njegovanje našeg vrta koji već ima, nazovimo biljke, a probiotike kao, nazovimo, donošenje novih sadnica ponekad korisno, ali, s druge strane, nije uvijek nužan. Dala bih za primjer jednu situaciju, kada se jedna žena osjeća da je sve okej, ali želi sebi nešto poboljšati, recimo, nema, na primjer, izražene proljeve, ali, s druge strane, stalno jede između obroka, često pada na slatko u onom periodu između 16-18 sati ili ima osjećaj da je probava onako malo sporija, iako ide na, recimo, na WC svaki dan. Umjesto da kupi sam probiotik, odluči, na primjer, tri sedmice ili dvije da se hrani, ajde, nazovemo, svoj mikrobiom, pa uključuje primjerice kroz doručak zob, mljevene lanene sjemenke, kroz ručak velike porcije povrća uz proteine, integralnu rižu ili krompir za večeru, na primjer, neka salata, alejača isto tako, nekako, dva, tri puta sedmično. I, u praksi, nakon dvije, tri sedmice, primijeti manje grickanje, bolju sitost, i taj manji napad na slatko. Možemo imati drugu situaciju, kada imamo i antibiotik i mali haos u našem sitnom mikrobiomu, pa primjerice radi neka druga žena, nakon antibiotika, dobije proljev i, u pravilu, popratne na primjer, grčeve. Ona to, nekako, pokušava riješiti samo bananom ili dvopekom, ali proljev dalje traje. U ovim situacijama, onda, probiotik može imati smisla, ali, u pravilu, ne bilo kakav, nego, upravo, ciljani uz jasnu indikaciju i u koordinaciji sa stručnom osobom.

Možemo li hraniti „pogrešne bakterije“ i sabotirati sami sebe?

Dugonjić: Definitivno se to vrlo često i događa. Razlog je vrlo jednostavan jer biotik nije lijek. On je čitava jedna porozitra različitih sojeva bakterija. Neki djeluju na jednu stvar, drugi na drugu, a treći možda u pravilu, u našem slučaju ne mogu da naprave ništa. I u takvim situacijama ako mi uzmemo upravo pogrešan soj ili u premaloj dozi, prekratko, ili recimo za problem za koji, hajde nazovimo, nema dokaza, efekt će izostati i uz to svakako osoba, svako od nas ima svoj jedinstven mikrobiom. Ono što se primi, na primjer, kod mene, neće kod nekog desetog. Tako da, u svakom slučaju, u takvim okolnostima, zaista ne na svoju ruku i prema indikaciju u koordinaciji sa slučnom lošom.

Koja je direktna veza između crijeva, apetita, žudnjama i skladištenjem masti?

Dugonjić: Naša crijeva nisu tu samo kao cijev nekakva za hranu, nego su upravo komunikacijski centar između hrane, hormona i mozga. Samim tim bakterije u crijevima proizvode supstance koje utiču na hormone sitosti i gladi kao i način na koji mozak doživljava nagradu iz hrane. Primjerice za to promjene u mikrobiomu mogu promijeniti koliko smo gladni, što nam se jede i u pravilu koliko se brzo zasitimo. Na samo skladištenje upravo tih masti, indirektno utiču, ne samo to odlučuju gdje ide mast, nego tako što i utiču na unos hrane, osjetljivost na tu inzulinu koja nam je jako važna, ali opet i na te upalne procese u tijelu. Primjerice radi možemo nam se traži slatko navečer. Mi pogledamo na primjer kroz svoj dan, doručak preskačemo, ručak nam je možda sendvič itd. Međutim, kada uvedemo doručak s proteinima i vlaknima, pa ručak koji ima opet povrće i cjelovite ugljikohidrata, žudnja se ta smanjuje. Ne zato što smo postali jači, nego zato što je sitost stabilnija, a naš upravo crijevni mikrobiom dobiva adekvatnu i bolju pozadinu hrane. Za naš apetit, nam je svakako važno da u svaki obrok imamo i proteine i vlakna, za mikrobiom 20-30 različitih biljnih namirnica sedmično, znači što više raznolikosti i boja. A opet s druge strane, za stabilniji šećer, istezati te prazne obroke.

Gdje uklopiti šećer?

Dugonjić: Šećer ne moramo sebi uskaćivati, pa sad posezati za onim zdravim verzijama sa puno orašida, sa puno primjerice hurmidatula i tako dalje, jer su one dodatno energički jače, pa ćemo mi sebe dovesti u tu situaciju da ćemo pojesti tu veliku količinu i onda stojimo na vagi. Nego da primjerice radi ako mi nahranimo sebe, ako podržimo svoj metabolizam i hormone, uravnotežimo recimo doručak ili ručak i onda u sklopu na kraju zasladimo sa nekom slasticom možda koju volimo, uzmemo jednu porciju. Ako smo mi sebe nahranili, mi nećemo imati potrebu da pojedemo primjerice tepsiju kolača koju je napravila mama, nego ćemo možda jedan komad.

Kada stres prestaje biti psihički, a postaje metabolički problem?

Dugonjić: Tako je, pa u pravilu, znači, on postaje upravo taj metabolički problem kada on postane kroničan kao takav. Jer upravo dugotrajan stres, on utiče upravo i na san, i na naš izbor hrane sutradan, i na apetit, i s druge strane, i na raspodjelu masti. Tada više ne govorimo o onoj situaciji o nerviranju, nego o promjenama u hormonalnim i upalnim signalima koje povećavaju vjerojatnost gubitka i te viscelarne masnoće koja je nam u pravilu i jest problem. I s druge strane, poremećaja metabolizma, pogoršanja inzulinske osjetljivosti, i samim tim i dodatnog porasta tjelesne mase. Jer u pravilu nije stres sam po sebi taj koji deblja, nego on mijenja ponašanje i našu težinu. Sustav stresa prema znanstvenoj osnovi i njegova veza sa metaboličkim posljedicama detaljno su u pravilu opisani u mnogim endokrinološkim pregledima. Ono što moramo shvatiti, stres se ne rješava motivacijom, nego rutinama koje mu vraćaju regulaciju. Ako ne možemo promijeniti posao jer je on kao takav izrazito stresan, možemo promijeniti ono što je do nas, a to je da krenemo i uravnotežimo to spavanje, da imamo nekakve pauze i odmore tijekom dana i da imamo nekakve zdrave večernje rutine. Pa da pokušamo barem 2 sata prije, primerice bez spavanja, barem isključiti se od ekrana i tog plavog svjetla koji uopće utiče na ovaj cijeli mehanizam koji smo spomenuli.

Detalje pogledajte u videu:

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad