Siti ste, a svejedno pojedete sve s tanjira? Psiholog otkrio zašto ne možete stati

I onda dođe onaj mali ubod krivnje - krivnja zbog "posljednjeg zalogaja". Toliko je ukorijenjena u nama da je često ni ne primjećujemo. Pa nastavimo jesti, pokupimo i to malo s tanjura i osjećamo se istovremeno zadovoljno i pomalo ljuto na sebe. No ovo nije samo pitanje pristojnosti ili snage volje; poriv da "očistimo tanjur" ide dublje. Utkan je u psihologiju, ekonomiju, ali i kulturnu povijest, piše HuffPost.

Odakle dolazi mentalitet "kluba čistih tanjura"?

Godinama smo roditelje krivili za ono poznato pravilo za stolom: "Pojedi sve." Ali oni nisu bili samo strogi - bili su proizvod svog vremena.

Poslijeratne generacije živjele su u dobu kada se hrana racionalizirala, kad se štedi i kad se bacanje doživljavalo gotovo kao grijeh. Rečenica "Pojedi, ima gladne djece u svijetu" nije nužno bila pokušaj manipulacije krivnjom, nego odraz stvarne tjeskobe i straha od nestašice.

Problem je što je poruka ostala, iako se svijet promijenio. Kako su rasli prosperitet i dostupnost hrane, rasle su i porcije. Od umjerenih tanjura iz pedesetih došli smo do današnjih tanjura promjera 30 centimetara, a restorani često poslužuju dvostruko ili trostruko više nego što prosječnoj osobi realno treba.

Ipak, moralna logika ostaje ista: ostaviti hranu znači biti nezahvalan. Tako nastaje savršena oluja - obilje se sudara s mentalitetom oskudice. Imamo i više nego dovoljno, ali mozak se i dalje ponaša kao da nam sutra prijeti glad.

Psihologija "plaćenog obroka"

Tu je i snažna ekonomska zabluda: zabluda utopljenog troška. Ukratko, nakon što smo u nešto već uložili novac, trud ili vrijeme, osjećamo da moramo "izvući maksimum" - čak i kad nam to više ne koristi.

Zato gledamo loše filmove do kraja, čitamo knjige koje nas ne zanimaju i jedemo i kad smo već siti. Tjestenina od 22 eura djeluje kao "bačena" ako je ostavimo, iako bi nas njezino dovršavanje moglo ostaviti nadutima i nezadovoljnima satima.

Ironično, dodatni zalogaj ne vraća potrošeni novac - samo pogoršava stvar jer se osjećamo još lošije. No emocionalna logika teško se gasi. Mozak otpad izjednačava s neuspjehom, pa ignoriramo signale tijela u ime "štedljivosti".

Zašto hranu doživljavamo osobno?

Ako vam se sve ovo čini pretjerano za nešto tako banalno kao što je zadnji zalogaj, razlog je jednostavan: hrana nikad nije samo hrana. Ona je sjećanje, emocija, identitet. Mnogi od nas odrasli su uz ideju da je pun tanjur znak brige, utjehe, pa čak i ljubavi. Baciti hranu može se osjećati kao da odbacujemo nešto mnogo veće od samog obroka.

Psiholog Matthew Morand objašnjava: ljudi koji pojedu sve s tanjura često ne pune samo želudac, nego i emocionalne praznine - hrana umiruje, otupljuje i potiče oslobađanje endorfina. Tu je i potreba za kontrolom. U svijetu u kojem se toliko toga čini kaotično, čišćenje tanjura može biti mali osjećaj dovršenosti. Ne možete srediti e-mail sandučić, niti globalnu politiku - ali možete pojesti sve s tanjura.

Kako se riješiti krivnje zbog "posljednjeg zalogaja"?

Ključ nije u tome da se sramite jer ste pojeli više, nego da počnete primjećivati zašto to radite. Morand predlaže nekoliko jednostavnih tehnika:

Promijenite definiciju otpada

Hrana je otpad i kad završi u smeću i kad završi u vašem tijelu kad ste već siti. Razlika je samo u tome kako se poslije osjećate.

Stanite na pola

Usred obroka zastanite i pitajte se: "Ako sad prestanem, hoću li se osjećati uskraćeno ili zadovoljno?" Taj trenutak svijesti prekida autopilot.

Prilagodite vizualno

Poslužujte manje, koristite manje tanjure ili odmah zamolite da vam spakiraju pola obroka prije nego što počnete jesti. Lakše je jesti svjesno kad vas količina ne preplavljuje.

Suosjećanje umjesto kontrole

Ne pretvarajte ostavljanje hrane u moralni test. Vježbajte reći: "Dosta mi je - i to je u redu." To nije otpad, to je samopoštovanje.

A neki imaju suprotnu naviku: uvijek ostave jedan zalogaj

Zanimljivo, postoje ljudi koji ne mogu podnijeti da pojedu sve. Uvijek ostave jedan zalogaj - svaki put. Nekima je to suptilna pobuna protiv pravila "moraš sve pojesti". Drugima je to gesta kontrole: "Gotov sam kad ja odlučim."

Ponekad je to i bonton - ostaviti nešto kao znak da je posluženo dovoljno. No ponekad je riječ o nečem dubljem: tjeskobi, strahu od osude ili potrebi da se dokaže suzdržanost.

Morand kaže da to može biti znak pokušaja održavanja kontrole, ali i posljedica nelagode oko hrane, krivnje ili brige o tjelesnoj slici.

Naučite prepoznati kada je dosta

Nije kriva vaša mama, ni kultura, ni mozak - to je jednostavno uvjetovanost. Većinu ljudske povijesti nestašica hrane bila je stvarna prijetnja, a dovršavanje tanjura pitanje preživljavanja. Danas je obilje promijenilo pravila, ali naši instinkti to još nisu uhvatili.

Prekidanje krivnje zbog "posljednjeg zalogaja" ne znači promijeniti apetit, nego promijeniti priču: od obveze prema izboru.

Ponekad je najmoćnija stvar koju možete učiniti - duboko udahnuti, spustiti vilicu i reći: "Dosta mi je." Uostalom, ono što ste ostavili uvijek možete pojesti kasnije. I možda, prvi put, ostaviti posljednji zalogaj bez imalo krivnje.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad