Šta se dešava kad dijabetičari prekinu terapiju lijekovima poput Ozempica?

Rad je 9. novembra objavljen u časopisu The Lancet Regional Health – Europe, a vodio ga je profesor Antonio Ceriello iz istraživačkog instituta IRCCS MultiMedica u Milanu. Istraživanje je uradilo Udruženje italijanskih dijabetologa (AMD), a u timu su bili i stručnjaci londonske bolnice Guy's and St Thomas'.

Naučnici nisu davali lijek niti su pacijente svrstavali u grupe. Pregledali su elektronske kartone iz oko 300 italijanskih centara za dijabetes, sakupljene u bazi AMD Annali, i pratili šta se dešavalo ljudima koji su terapiju nastavili i onima koji su je prekinuli.

Ko je ispitivan

U analizu je ušlo 80.302 odrasle osobe s dijabetesom tipa 2 koje su GLP-1 lijek počele uzimati između 2004. i 2024. godine. Nijedna na početku nije imala srčanu ni moždanu bolest. Grupe su upoređene po starosti, trajanju dijabetesa, faktorima rizika i drugim bolestima.

Na posljednjem zabilježenom pregledu oko 40 posto pacijenata još je bilo na terapiji, u prosjeku oko tri godine. Ostalih 60 posto prestalo je s lijekom, većina nakon otprilike godinu.

Važan detalj: najčešće su korišteni stariji lijekovi iz te grupe, liraglutid i dulaglutid. Semaglutid, aktivna supstanca Ozempica, činio je oko 15 posto propisanih lijekova, a tirzepatid (Mounjaro, Zepbound) u studiji uopće nije bio, jer u periodu koji je obuhvaćen još nije bio dostupan.

Četiri umjesto dva na 100 ljudi godišnje

Mjereni su nefatalni infarkt, nefatalni moždani udar i smrt iz bilo kojeg uzroka. Kod onih koji su prestali s terapijom takav događaj se godišnje desio kod otprilike četiri od 100 ljudi, a kod onih koji su nastavili kod dvoje od 100. To je razlika od oko dva puta.

Smrtnost iz svih uzroka bila je gotovo pet puta veća u grupi koja je lijek prekinula, pa je, prema izvještaju njemačkog stručnog lista Pharmazeutische Zeitung, razliku najviše nosila upravo smrtnost, a manje infarkti i moždani udari. Prema autorima, rizik je izgledao veći kod ljudi koji su i dalje bili gojazni, a vezu s prekidom terapije našli su bez obzira na to da li su ljudi vratili kilograme ili im je porastao šećer i pritisak.

Zašto ovo nije dokaz da prekid izaziva infarkt

Studija je opservaciona, što znači da pokazuje povezanost, a ne uzrok. Autori nisu znali zašto je ko prestao uzimati lijek. Neko je to uradio zbog mučnine i drugih nuspojava, neko zbog cijene, a neko zato što se razbolio od nečeg drugog, recimo raka. Takvi ljudi i bez prekida terapije imaju veći rizik da umru, što može objasniti dio razlike, posebno onu u smrtnosti.

Profesor Naveed Sattar s Univerziteta u Glasgowu za britanski Science Media Centre rekao je da je glavno ograničenje to što su nalazi opservacioni i da višak rizika može dolaziti od razlika među ljudima koji prekinu terapiju, kao što su lošije pridržavanje uputa, nuspojave, socijalni faktori ili slabije zdravlje. Njemački stručnjak kojeg citira Pharmazeutische Zeitung dodao je da nedostaje poređenje s ljudima koji GLP-1 lijekove nikad nisu uzimali, te da se rezultati, jer su ispitivani uglavnom stariji lijekovi, ne mogu direktno prenijeti na semaglutid i tirzepatid.

Slično je pokazala i američka studija

Ranije ove godine tim Univerziteta Washington u St. Louisu u časopisu BMJ Medicine objavio je analizu podataka o 333.687 američkih veterana s dijabetesom tipa 2. I tamo je zaštita srca bila najveća kod onih koji su lijek uzimali bez prekida, a slabila je što je pauza bila duža. Ni ta studija nije randomizirano ispitivanje.

Nijedan od ovih radova nije uputstvo da se terapija mijenja na svoju ruku: odluku o nastavku, promjeni ili prekidu terapije donosi ljekar. Ko ima nuspojave, ne može doći do lijeka ili razmišlja o prestanku, to treba dogovoriti s ljekarom koji vodi njegov dijabetes, koji može procijeniti rizik i ponuditi drugu terapiju. Sažetak studije dostupan je na stranici časopisa.