Je li vas danas već nešto ogorčilo? Jeste li već rano na Facebooku pročitali neki antivakcerski post koji vam je povisio krvni pritisak? Je li vam Twitter pokazao novi otvoreni homofobni tvit nekog predstavnika vlade? Je li već neko dosegao "novo dno"? Ogorčenje je u borbi za pažnju postalo dominantno osjećanje u javnoj raspravi, a time je sve obezvrijeđeno i prazno.

Skoro da ne prođe dan, da razuman i emotivan čovjek ne bude ogorčen zbog neke izjave/postupka, bilo da se radi o opravdavanju nacizma, uništavanju okoliša, dehumanizaciji migranata, vrijeđanju žena i društvenih manjina. U posljednje vrijeme se na ovom spisku redovno nađu i pitanja u vezi sa mjerama protiv epidemije, vakcinacijom i (ne)povjerenjem u nauku.

Uzroka za ogorčenje sve je više, istovremeno ga je u digitalno doba sve lakše izražavati. Javna rasprava se u Sloveniji, po američkom uzoru, promijenila u beskonačni ciklus ogorčenog odgovaranja na uvredljive, neprijateljske i neistinite izjave. Svjedoci smo napuhavanja balona moralnog ogorčenja, koji u konačnoj fazi može dovesti do široke društvene apatije i postepenog masovnog povlačenja iz javne rasprave.

“Svaki dan se dogodi toliko skandala i nepravdi, da se masa ogorčenosti rasprši između svih mogućih uzroka ogorčenosti – nekih vrlo ozbiljnih, npr. događanja u Afganistanu, Gazi, širenje covida-19, dok polovina ljudi odbija vakcinu, i sl. i neke trivijalnije”, kaže kulturološka psihologinja Hana Hawlina, doktorski istraživač i predavač na Univerzitetu Neuchatel u Švicarskoj. “Budući da je ogorčenost postala opšte stanje, a ne izuzetak, u kojem je sve vrijedno ogorčenja, čini se, da ne postoji ništa što je stvarno vrijedno ogorčenja”. Primjećujemo trivijalizaciju i relativizaciju ogorčenosti. “Ogorčenost je postala konstantno mreškanje umjesto cunami”.

Neki političari i javne osobe uz pomoć planiranih provokacija iskorištavaju ogorčenje za samopromociju i širenje svojih poruka. Također i neke firme usmjerenim provokacijama iskorištavaju ogorčenost za besplatno jačanje svog “ugleda”.

Često je ogorčenje i razigrano, glineno. U takvom obliku je u političkoj raspravi postalo učinkovito oruđe za ulogu žrtve, za obezvrijeđivanje mišljenja i ugleda protivnika te relativizaciju vlastitih provokacija.

Sve to samo povećava inflaciju ogorčenja i još više obezvrijeđuje njegovu društvenu funkciju. “Evolucijska uloga ogorčenosti je društvena kohezija, uspostavljanje moralnih normi te rješavanje moralnih kršenja”, kaže Hana Hawlina. “Danas ogorčenost najčešće vodi u društvenu polarizaciju, sve agresivnije konflikte između grupa, te onemogućava konstruktivan dijalog”.

Obezvrijeđivanje ogorčenja

Ljudi bi trebali biti ogorčeni, kada svjedoče kršenju opštih društvenih moralnih vrijednosti. »Ogorčenost je emotivni odgovor na moralni prekršaj, kojeg čine šok, gnušanje i ljutnja«, kaže Hana Hawlina. »Izražavanje ogorčenja zbog moralno nedopustivih postupaka je ključno za očuvanje osnovnog nivoa etičnosti u društvu, te za pokretanje akcija u pravcu pravednijeg društva«.

Ogorčenje može razotkriti nemoralne postupke i kazniti ih, istovremeno djeluje obeshrabrujuće na ostale potencijalne prekršitelje.

Ovo vrijedi samo, ako u društvu još postoje zajednička moralna uporišta, zajednički »simbolni horizont«, kako ga naziva filozof dr. Alenka Zupančič s Filozofskog instituta ZRC SAZU. »Postojanje zajedničkog horizonta osigurava to, da izraz ogorčenja odjekne u društvenom prostoru. Ne kao mišljenje ovog ili onog pojedinca, nego kao ispostavljanje problema, koji bi kroz zajednički horizont bio prepoznat kao opšti problem, koji pogađa sve«.

To znači da je sasvim moguće da neko lično uopšte ne smatra izjavu ili radnju problematičnom, ali ipak priznaje činjenicu da bi je u svjetlu zajedničkih vrijednosti drugi mogli shvatiti kao neprikladnu, nedopustivu.

»Međutim, danas javnost i zajednički horizont u ovom smislu skoro da i ne postoje više. Postoje grupe istomišljenika, a ogorčenje je u najboljem primjeru valuta između istomišljenika”.

U današnjem svijetu izražavanje ogorčenja služi prije svega učvršćivanju moralne superiornosti “naše” zajednice na račun »drugih«. Ovo vodi u još veću društvenu polarizaciju, što dodatno smanjuje učinkovitost ogorčenja.

Dr. Alenka Zupančič: “Ogorčeni građanin zgrožen je činjenicom da u društvu više nema pravih zajedničkih vrijednosti, a to pokazuje na način koji upravo potiče raspad zajedničkih vrijednosti”.

Paradoks ogorčenog građanina

Jedna od bitnih karakteristika moralnog ogorčenja danas je da on zapravo stvara sebe, kaže Alenka Zupančič, jer potiče daljnje razbijanje svih ujedinjujućih aspekata javnog govora i uopšte razbijanje javne percepcije kao u osnovi nečega barem djelimično povezanog, a ne samo kao mnoštvo pojedinačnih entiteta. To bi se danas moglo nazvati “paradoksom ogorčenog građanina”. Zgrožen je činjenicom da u društvu više nema pravih zajedničkih vrijednosti i to čini na način koji upravo potiče raspad zajedničkih vrijednosti.

Društvena polarizacija ogorčenost čini sve impotentnijom, misli Hana Hawlina. Umjesto da se ljudi na osnovu ogorčenosti ujedine u zajedničku borbu, stvaraju se grupe sa suprotnim vrijednostima i stajalištima, koje se međusobno sukobljavaju.

Srijedini prosvjednici ogorčeni su uvođenjem uslova VPT-a. Mnogi ljudi koji petkom učestvuju u antivladinim prosvjedima ogorčeni su što je iste na ulice izvukla samo mala neugodnost u privatnom životu, a o slomu demokratije su do sada šutjeli. Usmjerenje ogorčenosti protiv vlasti pretvorilo se u horizontalnu borbu različitih društvenih grupa, a pritisak na donosioce odluka odozdo je izgubljen. “Političari koji namjerno potiču ogorčenje pri tome se oslanjaju na svoje sljedbenike, svoje pristaše u obrani njihovih riječi i djela. Kako bi kritika, ukoliko do njih dođe, u međuvremenu već bila relativizirana i delegitimirana”.

Učinci glasnog ogorčenja javnosti – svih mogućih razotkrivanja, skandala, prosvjeda, ispitivanja itd. – često su nespretni. “U stanju smo naučene političke nemoći, kada možemo imati vrlo jasno razrađene kritike, potkrijepljene svim argumentima i dokazima, ali ništa se ne mijenja. Većina lavina ogorčenja prolazi bez posljedica za počinitelje, a često je snaga ogorčenja više kočnica nego pokretač društvenih promjena. Konstantno ogorčenje sa svih strana samo pojačava status quo i hrani ekonomiju pažnje”, dodaje Hawlina.

Ogorčenost kao valuta u ekonomiji pažnje

Već više godina stručnjaci dokazuju, da su društvene mreže ključni pokretač povećavanja ogorčenja u javnoj raspravi. Već i sama digitalna tehnologija, u prvom redu prodor pametnih telefona, prouzrokovala je našu neprekidnu povezanost sa izvorima vijesti, a s tim i sa potencijalnim povodima ogorčenja.

U svakodnevnom životu nismo baš stalno svjedoci postupcima koje doživljavamo kao amoralne i koje bi bile za osudu i zahtijevale bi naš odgovor. Sve dok je ovakav sadržaj bio koncentriran u polusatnim večernjim vijestima, još uvijek smo se mogli opustiti veći dio dana. Pojavom interneta i društvenih mreža, međutim, iz minute u minutu možemo pronaći nove sadržaje, nove vijesti, nove izjave koje mogu biti uzrok ogorčenja.

Često nas ovi sadržaji i sami pronađu. Brojni influenseri i mediji su poticanje ogorčenja ugradili u same temelje svog poslovnog modela: “Nećete vjerovati šta se dogodilo…”

Ogorčenje je snažna emocija, emocije generiraju klikove, a klikovi u novoj internetskoj ekonomiji znače pažnju, a time i prihode od oglašavanja. “Budući da je ogorčenje toliko važna društvena emocija, moderni se društveni mediji njime hrane vampirski. Svakim skandalom svatko mora signalizirati svoj stav, a što je ekstremniji, to će se više dijeliti”, kaže Hana Hawlina.

Fenomen Donalda Trumpa pokazao je da je stalnim izazivanjem ogorčenja, serijskim pokretanjem novih i novih uzroka, moguće efikasno odvratiti pažnju javnosti, medija i političkih suparnika.

Algoritmi društvenih mreža, čiji je glavni zadatak zadržati našu pažnju što je duže moguće, svakodnevno nas preplavljuju emocionalno zasićenim sadržajem iz različitih izvora i tako nas,

zadovoljavajući našu rastuću potrebu za dozom ogorčenja, drže udubljenim u elektronske ekrane. Osim toga, nude nam instant rješenje našeg ogorčenja u obliku komentarisanja, lajkanja ili dijeljenja.

Društvene mreže nas potiču na izražavanje bijesa. Ako dobijemo mnogo lajkova od istomišljenika zbog ogorčenog komentara, i u budućnosti ćemo biti skloniji izražavanju bijesa, kažu psiholozi sa sveučilišta Yale.

Zahvaljujući premještanju debate u digitalno okruženje, također ćemo se mnogo ranije odlučiti za »djelovanje«. Suočavanje i javna osuda u fizičkom svijetu sa sobom nose i rizik fizičkog sukoba. Uz pomoć interneta, počinitelja je moguće osuditi sa samo nekoliko klikova iz sigurnog skloništa spavaće sobe. A to možemo učiniti pred svojim istomišljenicima.

Našli smo se u spirali bijesa. Što smo ogorčeniji, to je naše ogorčenje manje vrijedno, zbog čega imamo još više povoda za ogorčenje… U situaciji smo da nam politika i mediji redovno serviraju nove i nove doze potencijalnih uzroka za ogorčenje, kada je bijes postao katalizator za širenje vidljivosti štetnih mišljenja i kada također na bijes drugih sve češće reagiramo bijesom.

Ogorčenje na Kredarici

Ukoliko je bijes postao prevladavajući i udomaćen u internetskoj komunikaciji, mogli bismo reći da se u fizičkom svijetu dogodilo upravo suprotno. Povišeni glas pri susretima licem u lice sve nam je više stran.

Kada je Tea Jarc, u slučajnom susretu s premijerom Janšom na Kredarici, izrazila ogorčenje zbog onoga što je smatrala nedopustivim za njega i njegovu vladu, počele su se nizati ogorčene osude s oba politička pola, rekavši da je prešla granicu prihvatljivog.

“Na neki način smo se odvikli od sukoba u stvarnom životu,” smatra Hana Hawlina.

“Preljevanje uobičajenog nivoa internetskog diskursa u stvarni, fizički svijet i dalje djeluje šokantno.”

Prema mišljenju Alenke Zupančič, odziv javnosti na događaje na Kredarici bio je krajnje zabrinjavajući: “Istina je da glas Teje Jarc nije bio cinički miran ili hladno autoritaran. To nije bio miran glas psihotičara ili perverznjaka, nego je bio, da, glas nervoze, glas ogorčenja. Glas građanke koju nešto opravdano proždire, koju je nešto izbacilo iz kolosijeka i koji uprkos vrtlogu afekata riskira to reći, izraziti, ispostaviti se. Bio je to glas koji je i samim povišenim tonom izrazio određenu slabost. I čini mi se da je upravo ovaj nagovještaj slabosti pokrenuo nevjerojatnu lavinu osude, čak i s ‘lijeve strane’. Previše se približio ‘sramotnom’ osjećaju nemoći, koju većina građana osjeća zbog rada aktuelne vlade: možemo vikati šta hoćemo, karavan ide dalje”.

Čak i ako zanemarimo da ju je tom prilikom premijer uvrijedio i fizičko nasilje jednog od prisutnih, jasno je da smo u tom trenutku, kao društvo, zaboravili i da je učinila nešto neugodno, ali demokratsko: vodećim političarima je licem u lice rekla šta misli o njihovom radu. Već to ih je uznemirilo i uvrijedilo; i to političare, koji i sami na društvenim mrežama redovno objavljuju i šire rasističke, nacionalističke i prema manjinama ponižavajuće objave.

Facebook svjesno potiče ogorčenje

Iako se društvene mreže predvođene Facebookom brane od optužbi da kvare nivo javne rasprave, tvrdeći da su samo neutralna platforma koja zavisi od korisnika, jasno je da aktivno suostvaruju postojeću društvenu atmosferu.

WallStreetJournal je ovog mjeseca objavio istraživačku priču o radu Facebooka. Na temelju internih dokumenata, prezentacija i korespodencije među zaposlenicima, dokazuje se da su čelnici Facebooka, u zamjenu za povećanje dosega među korisnicima, spremni zatvoriti oči pred dokazima o razornim učincima svojih algoritama na nivo javne rasprave.

Kako bi preokrenuli trend pada interesa korisnika za Facebook sadržaje, 2018. godine najavili su promjenu algoritma, koji bi trebao dati prednost povezivanju s dragim osobama, rodbinom i prijateljima. No, u stvari, nakon ove promjene, emocionalno nabijene objave doplivale su do vrha, potičući ogorčenje i polarizaciju.

Interna istraživanja Facebooka pokazala su da su političke stranke, kao odgovor na promjene u algoritmu, počele pooštravati svoju retoriku kako bi zadržale svoj doseg tokom izborne kampanje. Mediji su se u želji da sačuvaju čitljivost morali prilagoditi nekvalitetnijim i senzacionalističkim, šokantnijim sadržajem. Izazivanje ogorčenja među korisnicima Facebooka, uz blagoslov čelnika kompanije, postalo je jedno od glavnih oruđa za privlačenje pažnje i angažmana.

Facebook changed its algorithm in 2018, promote friends & family content to "improve well-being"

In actuality, it was an attempt to stop a multi-year decline in Likes and Sharing pic.twitter.com/HOxmgP8Ial

— Josh Constine (@JoshConstine) September 16, 2021

Potreba za racionalnim doziranjem ogorčenja

Rješenje problema inflacije ogorčenja sve je samo ne jednostavno i lako ostvarivo. Sigurno bi s promjenama njihovih algoritama i dosljednijim uklanjanjem neprikladnog sadržaja, društvene mreže mogle odigrati važnu ulogu. Rješenje nikako nije u tome da prestanemo izražavati ogorčenje. U tom slučaju riskiramo daljnju normalizaciju nedopustivih izjava i postupaka. Možda bismo, međutim, na njih trebali odgovoriti s malo više razmišljanja i početne suzdržanosti.

“Umjesto individualizirane ogorčenosti, koja hrani narcisoidnost i osjećaj vlastite moralne superiornosti, ogorčenost bi ponovno morala postati kolektivna / društvena emocija”, mišljenja je Hana Hawlina. “Nije dovoljno pokazati naš užas u svijetu na internetu, potrebna je dugotrajnija aktivnost da se riješe uvrede i društvene nepravde. Također bi trebalo bolje razmisliti o tome koji su skandali temeljni, a koji trivijalni, te ne dozvoliti da se “uhvatimo” na svaku provokaciju”.

Također treba imati na umu da ogorčenost ima kratak rok učinkovitosti. “Ogorčenje mi se čini važnim motivacijskim pokretačem, pokretačem društvene mobilizacije. Ključno je u prvoj fazi reagiranja na nedopustive društvene događaje, odnose, za mobilizaciju masa. To je evolucijski uslovljen emocionalni odgovor, koji ne može dugoročno ostati temelj za racionalno, strateško

razmišljanje i usmjeravanje društvenih promjena. Uspješni društveni pokreti zahtijevaju mnogo više mentalnog doprinosa od početnog bijesa. Ostati na nivou ogorčenosti je nekonstruktivno”.

A problem današnjice je u tome što zbog konstantne proizvodnje i distribucije ogorčenja vrijednih sadržaja, skačemo iz ogorčenja u zgražanje, a da nemamo ni vremena za smirenje i strateško razmišljanje. I da se na kraju sve češće zadovoljimo samo ogorčenjem, a uzroci našeg ogorčenja ostaju, prolaze ili se čak umnožavaju.

Ne smije se, međutim, zaboraviti da svako malo, čak i u 21. stoljeću, kolektivni bijes dosegne neki prag, na kojem se prelijeva u važan društveni pokret. Jedan takav primjer, prema Hani Hawlin, je pokret Black LivesMatter, nastao iz bijesa zbog policijskog nasilja nad crncima, kao i pokret #MeeToo, koji je probio branu šutnje o seksualnom zlostavljanju u filmskoj industriji i šire.

Ispod brda nereda u ogorčenju se još uvijek skriva neizostavan potencijal za društvene promjene.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad