Fenomen je globalno zanimljiv, jer klaunovi odavno više nisu smiješne kreature za uveseljavanje djece, kakvi su bili još do prije tridesetak godina.

Nova je kretenska zabava internetom stigla do Hrvatske, jedna od onih koja po prilici svakih mjesec-dva obuzme temeljito otupjelo čovječanstvo, pa odrasli, ozbiljni ljudi iz čista mira stanu po glavama izlijevati kante hladne vode, ispijati pivo među ženskim guzovima ili po auto-cestama i minskim poljima mobitelom loviti Pokemone. Novo su globalno ludilo – čuli ste i vi za njih, a možda ih i vidjeli – strašni noćni klaunovi.

U osnovi, cijela se zabava sastoji u tome da obojite lice u bijelo i nacrtate velike crvene usne, nabacite drečavo, široko odijelo i kakvu šarenu kravatu, nataknete crvenu lopticu za stolni tenis na nos i narančastu periku na glavu, pa nađete zgodno, škrto osvijetljeno mjesto u parku ili uz cestu, gdje ćete čekati prolaznike da se useru od straha.

Počelo je, kao i svaka budalaština na ovome svijetu, u Americi. Prije dva mjeseca prestravljeni su građani u nekoliko američkih gradova prijavili pojave klaunova u predgrađima ili na rubovima šuma, pojava se – kao i svaka američka budalaština – vrlo brzo proširila na Australiju i Europu, u Engleskoj je uzela toliko maha da je morala intervenirati policija, i već tjedan-dva kasnije klaunovi su se, jasno, pojavili i u Hrvatskoj.

Prestrašeni građani tako već danima nazivaju policiju i prijavljuju večernja ili noćna ukazanja jezivih klaunova, policija zbunjeno poziva ljude da se uozbilje, a bijesni građani prijete kako će uzeti pravdu u svoje ruke: kao i svaka druga budalaština, rekoh, i ručna pravda ovdje je uvozna američka roba, pa u strahu od klaunova hrvatski mužjaci u sportskim trgovinama i na seoskim sajmovima masovno kupuju osobite tvrde drvene pravde, kakvima se u Americi igra bejzbol.

U međuvremenu, klaunovi su izašli iz šuma, parkova i mračnih predgrađa, ohrabrili se i približili domovima, pa su zabilježena i svjedočenja ljudi kojima su se pojavili u kući. Jedna žena iz istočnih predgrađa Splita, u stanju teškog šoka hospitalizirana na psihijatrijskom odjelu bolnice na Firulama, policiji je prijavila klauna koji joj se drsko ukazao usred dnevne sobe. Svoje strašno iskustvo detaljno je kasnije ispričala novinarima.

– Čekala sam muža da se vrati iz grada, dala djeci večeru, stavila ih na spavanje, pa spustila rolete i zaključala vrata. Mi živimo u predgrađu i znate, nije ugodno. Oprala sam suđe, stavila rublje u perilicu i sjela na kauč, da malo u miru gledam televiziju dok ne dođe jeftina struja. I onda… – zanijemila je još uvijek vidno uzbuđena gospođa.

– Otpijte gutljaj – sućutno joj je novinar dodao čašu vode.

– Znate, ja nisam imala pojma za to s klaunovima – pribrala se nakon nekoliko trenutaka. – U nas samo mali stariji ima taj, kako se zove, internet, on po cijele dane čačka po mobitelu, a muž i ja na televiziji gledamo jedino serije. I „Tvoje lice zvuči poznato“, to isto obavezno pogledamo. Tako sam tu večer sjela pred televizor i zapalila cigaretu, kad odjednom… samo se pojavio. Bilo je stravično, stajao je tamo i… oprostite.

– U redu je, gospođo, smirite se. Recite, kako je izgledao?

– Kao svi ti, kako se reče, klaunovi, s onim odijelom i sve. Ja nikad u životu nisam vidjela nijednoga, pa nisam ni znala kako oni izgledaju.

– Što je onda bilo?

– Nekoliko trenutaka samo je tako stajao, a onda… onda je rekao… neću to zaboraviti dok sam živa.

– Što je točno rekao?

– Rekao je: „Bojim se da moje riječi ne padaju na plodno tlo u Saboru, da je ovo vama sve smiješno i podrugljivo, ali ljudima koji kopaju po smeću, ljudima koji čekaju u redovima pred pučkom kuhinjom i ljudima koji skupljaju boce ovo nije smiješno.“ A onda je dodao, „molim vas, ja imam širinu“, baš tako je rekao, „ja imam širinu“, pa nastavio: „Od mog djede stric je bio zastupnik u Skupštini Kraljevine Jugoslavije, bio je doktor prava. Molim vas da mi ne sužavate, moja mama je doktor medicine, moj otac je građevinski inženjer.“ Tim riječima.

– Što je onda bilo?

– Onda mu je Petrov uzeo riječ.

Samo toga dana, što se zna, jezivi klaun sa „širinom“ pojavio se četrdeset šest puta. „Ako će mediji raditi show, spreman sam biti klaun“, otvoreno je zaprijetio novinaru N1 televizije. I nije, naravno, bio jedini. Druga jedna žena, iz Petrinje, vidjela je klauna cijelog u crnom, što je ledenim glasom govorio kako je „Hrvatska dio mittel Europe, a hrvatski poreznik plaća da gleda Tesnu kožu, partizanske filmove i Radu Šerbedžiju“. Tim riječima. Grupi penzionera u društvenoj sali doma umirovljenika u Virovitici, recimo, u televizoru se ukazao sam potpredsjednik Sabora, prtljajući nešto o tome kako je odlučio diplomirati na temu digitalnog terorizma i kako će na obranu diplomskog pozvati novinare. Spomenuti pak klaun maskiran u predsjednika Sabora svoje je performanse podigao na sljedeću razinu, pa se umjesto zabačenih kvartova i neosvijetljenih parkova ukazuje na izvanrednim konferencijama za novinare.

Vjerojatno najstravičniji slučaj zabilježen je u Zagrebu, gdje je više građana vidjelo klauna kako – odjeven po svim po uzusima cirkuskog zanata, u širokoj, šarenoj haljini, sa smiješnim nekakvim pokrivalom za glavu – Andreju Plenkoviću „čestita na preuzimanju službe predsjednika Vlade Republike Hrvatske, sa željom da njega i sve zastupnike u Hrvatskom saboru prati Božji blagoslov, zagovor Presvete Bogorodice Marije i svetog Josipa, zaštitnika hrvatskog naroda, te blaženog Alojzija Stepinaca, svjedoka istine i čiste savjesti“.

A policija nemoćno sliježe ramenima, objašnjavajući kako ne može ljudima zabraniti da šeću s ping-pong lopticom na nosu, odijevaju se u vezene haljine ili repliciraju u Saboru pitanjem „što je s hrvatskom manjinom u Republici Hrvatskoj?“.

Fenomen je globalno zanimljiv, jer klaunovi odavno više nisu smiješne kreature za uveseljavanje djece, kakvi su bili još do prije tridesetak godina. Osamdesete su u popularnu kulturu uvele lik evil clowna, „zlog klauna“, a stvar je definitivno zajebao, naravno, Stephen King: njegov roman „It“ iz 1986., psihološki horror-triler o klaunu serijskom ubojici Pennyviseu, 1990. godine adaptiran je u televizijsku mini-seriju koja će psihopatologiju obogatiti institutom koulrofobije, straha od klaunova, iste godine u Hrvatskoj su održani prvi višestranački izbori, i dječji rođendani, luna-parkovi i cirkusi više nikad neće biti isti.

Danas, tridesetak godina kasnije, klaun s ping-pong lopticom na nosu i ispravkom netočnog navoda u ruci tek je jezivi lik iz horror-filmova i televizijskih dnevnika – u vrsti s Chuckyjem, Drakulom, Frankensteinom, Hannibalom Lecterom, Freddiejem Kruegerom ili Branimirom Glavašem – i odavno više nikome nisu smiješni. Kako reče onaj iz televizora, „ovo je vama sve smiješno i podrugljivo, ali ljudima koji kopaju po smeću i čekaju u redovima pred pučkom kuhinjom ovo nije smiješno.“

Hrvatska je okovana strahom, djeca noćima ne spavaju i boje se ići u školu, a policija sliježe ramenima. Nakon čega odgovornim roditeljima – nerado priznajem – zaista ne preostaje drugo nego da krenu po gradu loviti klaunove bejzbol-palicama.