Sve češće se zapitam da li smo društvo koje uopšte pokazuje znake empatije ili smo oguglali na sve što se dešava oko nas, a ne dotiče nas lično. Zabrinu li nas događaji i stvari koje svakodnevno doživimo na cesti. Ili smo svjesni sopstvene nemoći u sudaru sa vrijednostima koje su nam nametnute a mi ih bez pogovora prihvatili.

Vrijedi li uticati na nečiju svijest ili to pak znači izvrgivanje ruglu onih koji još uvijek nisu izgubili iluziju o potrebi da društvo počiva u iole uljudnom vrijednosnom okviru.

Pri tome, zapravo, ne vidimo da je slika koju svakodnevno emitujemo na cesti, onog trenutka kad izađemo iz uređenih kuća i stanova, slika i preslika jednog društva, u njegovom primitivizmu, bahatosti, oguglalosti i nekulturi. Tu najbolje vidimo u kojoj mjeri smo saučesnici sa političarima, od kojih se ograđujemo. Ne trebamo se baviti visokom politikom da bismo vidjeli kakvi smo, da bismo ogolili sve naše sopstvene strane – od sunčane do mračne. Jesmo li mi njihovo lice ili nalićje?

Zar nam slike iživljavanja u saobraćaju ne otkrivaju i ne pokazuju našu (ne)kulturu ponašanja? Naravno, mnogi će reći da ceste ne odnose živote ljudi samo na bosanskohercegovačkim cestama, tragedije su veće i brojnije u susjedstvu. Ali, mi na ceste iznosimo sve frustracije i agresivnost koju najvećim dijelom i ne želimo sakriti. Naprotiv, mi je nastojimo ispoljiti prema onom drugom, koji nam smeta, koji vozi sporo, koji ima auto koje se raspada. Na njemu želimo istresti i porodične i lične frustracije, gnjev prema politikama i političarima, koji ne vide iz svojih luksuznih automobila sa zatamnjenim staklima rupe u koje upadamo uživajući u blagostanju i opštem dobru u kojem obitavamo. Neće taj gnjev biti iskazan prema onima koji su nedodirljivi, taj gnjev će biti iskazan prema onome drugome, koji nema veze sa onim što nas je snašlo. Kao prave autoritarne ličnosti pred moćnijima ćemo pognuti glavu i ljubiti im skute, a bijes i ogorčenost ćemo iskazati prema slabijima. Prema drugačijima, jer mislimo da smo superiorniji u odnosu na te jadnike.

Zanima me šta se dešava u glavama mladih mama koje voze džipove i sopstvenu djecu i dobrim dijelom vožnje telefoniraju i kucaju poruke, šta se dešava u glavi mladića koji u vožnji, možda je bitno a ne mora biti da vozi BMW, izbacuje prazne flaše na cestu. Ne znam, ako se već nije zacrvenio što se oslobađa smeća iz lijepog i napucanog auta, da li se zapitao da li će možda jedna od tih boca završiti na šajbi auta koje ide za njim. Ako već ne misli na životnu sredinu, mogao bi barem pomisliti na nečiji život. Ili su mu i priroda i ljudi u njegovom luksuznom autizmu potpuno nebitni. Zanimaju me mladi paunovi koji staloženo hladno prolaze kroz crveno svjetlo jer nije njihovo stajati u redu i čekati na semaforu. Da im glave barem služe za ukras, ovako ničemu. Zanima me zašto su proizvođači automobila u iste ugrađivali žmigavce kad ih dobar dio vozača ne koristi.

Zanima me o čemu je i da li je uopšte mislio mladi početnik kad je vozaču motora oduzeo prednost, gotovo zbacivši i vozača i djevojku sa matora, a onda ubrzao i pobjegao sa mjesta nesreće. A onda kad ga je prisebni vozač sustigao, hvatao se za glavu i čudom čudio tome što se netom dogodilo. Našim čuđenjima nema kraja. Slučajno ili ne i on je vozio novi džip. Moderan i bezobrazno skup.
Postoje li oni koji se zapitaju da li je normalno da jedan od političara javno krupne greške u saobraćaju pravda time što nije baš dobar vozač i eto zato što mu vožnja baš i ne ide. Da li će se neko usuditi da ga upita pa zašto onda sjeda za volan, i ugrožava, tuđe živote, ako već o svom ne razmišlja. Da li bi se neko usudio reći našim političkim zvijezdama da je normalno na posao ići i pješke, autobusom ili pak podzemnom željeznicom. A ne biti dovoljno drzak i zahtijevati da vozila pod političkom pratnjom imaju prednost i nad životima običnih smrtnika.

Isto tako i da je nezamislivo da se, recimo, vozačka dozvola može kupiti. I da nam je normalno da se na cesti susrećemo sa pijanim i drogiranim vozačima. Da sopstvenu djecu mlađu od pet godina pametni i ponosni očevi posjednu na mjesto vozača, u sopstveno krilo. I sve to nakon pooštravanja kazni za saobraćajne prekršaje. O kakvom poboljšanju u ponašanju u saobraćaju govorimo. Bojim se da zavaravamo sami sebe.

Politički mačizam je samo preslika političko-kulturološkog naslijeđa prema kojem ćemo biti vredniji i cijenjeniji ukoliko budemo bučniji i jače lupamo šakom od sto, psujemo i omalovažavamo, galamimo, zapovijedamo. I ispoljavamo muškost. Na sebi svojstven balkanski način. I tu moram priznati da je sve do nas, isključivo u nama.

Ta, mnogi će reći koje trivijalne stvari ( koga još zanima kako vozimo), potpuno nebitne u moru bitnih presudnih političkih bitaka, ali nije tako. Ulica je naša preslika, ona nas bez ijedne riječi i analize pokazuje u našoj ogoljenosti, na cesti smo onakvi kakvi smo i u svoja četiri zida i u javnom prostoru. Tu smo iskonski kakvi jesmo. I uopšte se ne trudimo da se preispitamo. Dok se ne suočimo sa sobom teško da će nam biti bolje.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.