Sudeći po pisanju poslovično preobavještenih srpskih tabloida, vazda spremnih da šire paniku među lokalnim življem, na kolegijumu Islamske države prije nekoliko mjeseci glavno pitanje je bila biblijska dilema: “Exit ili Guča?”
-Exit! – vikalo je pola kolegijuma ISIS-a.
-Guča! – vikala je druga polovina.
-Na kraju je došlo do konsensuza koji kao da je izglasao Glavni odbor Demokratske stranke u sadejstvu sa Glavnim odborom Srpske napredne stranke.
-I Exit i Guča – zaključio je kolegijum uglednog ISIS-a.
KOLUMNE DRAŽE PETROVIĆA:
Doduše, nije ih toliko zanimala poetika ova dva skupa, koliko gdje je najzgodnije baciti bombu.
Dok je ISIS glasao, prošao je Exit, pa je na kolegijumu srpskih bezbjednosnih službi otad glavno pitanje: kako zbuniti Islamsku državu u pogledu Sabora trubača u Guči?
I tako je donesena historijska odluka da Rasim Ljajić otvori Guču, jer, procijenjeno je, dok kolegijum ISIS-a rastumači mitsko pitanje: “Otkud Rasim Ljajić otvara Guču, keve ti?”, proći će i Dragačevski sabor trubača. Pa smo onda mirni do sljedećeg ljeta. Kad ćemo opet po sistemu “i Kurir i Informer” doznati da Islamska država nema pametnija posla nego da razmišlja koji srpski brend je najbolje dići u vazduh.
Samo da im neko u međuvremenu ne dojavi da imamo i Beer fest. Kao i Rakijadu u Pranjanima.
Elem, u Srbiji već tri godine nikome nije jasno zašto je baš ministar prosvjete Obradović Žarko otvorio Roštiljijadu u Leskovcu, ali u samoj Guči nikome nije bilo mnogo sumnjivo što se ove godine, u zvaničnom programu, uz Orkestar Ekrema Mamutovića, Orkestar Elvisa Ajdinovića, Orkestar Fejata Sejdića, Orkestar Kristijana Azirovića, pojavio i Orkestar nekog Rasima Ljajića.
-Ljajić… Rasim… Aha – začudio se policajac na ulazu u Guču zagledan u ličnu kartu. “Pod kojom šatrom vi svirate?”
-Pa mi ne sviramo, znate – rekao je stari dobri Rasim.
-Ma nemojte… Mene ste našli… Namirišem ja trubače na kilometar. Maloprije baš ovuda prođe vaš kolega Mamutović Ekrem – rekao je policajac i mrzovoljno upitao: “Šta znate da svirate?”
Hm, zamislio se stari dobri Rasim, ovo mora da u lokalnom dragačevskom slengu znači: “Čime se bavite?”
-Paaa, vidite, to je dosta komplikovano. Ja sviram sve, takoreći od Silvane od Nirvane – objasnio je Rasim policajcu, ukratko, čime se sve bavio u svojoj uzbudljivoj političkoj i parapolitičkoj karijeri.
U kojoj se bavio i Hagom i Bujanovcem i Kosovom i Metohijom i telekomunikacijama i spoljnom trgovinom i unutrašnjom trgovinom i turizmom i bazenima i seoskim turizmom i bandži džampingom…
Tako da mu neće smetati ako u živopisni “si-vi” upiše i titulu: “Rasim Ljajić, prva truba Guče”.
Još kada je svojevremeno u sarajevskim novinama dao čitulju: „Posljednji selam našem dragom predsjedniku Aliji Izetbegoviću, neka mu Allah dž. š. podari dženetski rahatluk, njegovoj porodici sabur, a nama vječno pamćenje na njegov neprolazni lik i djelo“, bilo je jasno da je Rasim idealan čovjek za otvaranje Guče, dugogodišnje “sigurne kuće” za neprolazni lik i djelo Ratka Mladića & Radovana Karadžića. Taj Rasimov “od Silvane do Nirvane” stajling valjda i jeste tajna njegovog šarma. Jer, ko umije da spoji “četiri T”: telekomunikacije, turizam, trgovinu i trubače, umije da spoji i Aliju i Ratka, a posebno umije da spoji neprolazni lik i djelo Borisa Tadića sa neprolaznim likom i djelom Aleksandra Vučića.
Te je Rasimova bandži džamping karijera krunisana fotografijom usred Guče sa nekim četnikom. Nasmijani Rasim i nasmijani četnik sa kokardom na šajkači bila je nešto manje atraktivna fotografija od nasmijanog Rasima sa nasmijanim Tadićem, od prije četiri godine, iza koje je uslijedila fotografija nasmijanog Rasima sa nasmijanim Vučićem. U posljednje tri godine.
Sva sreća da Rasim u međuvremenu nije natrčao na Ratka Mladića, jer možete zamisliti sliku: nasmijani Mladić i nasmijani Lajić. Koja na stolu u kabinetu Ministarstva za trgovinu, telekomunikacije, trubače i turizam, stoji odmah pored fotografije nasmijanog Rasima i nasmijanog Alije.
-Ovaj čovjek je neuništiv – mora da je rekao onaj četnik, koji bi se vjerovatno fotografisao i sa Bakirom Izetbegovićem, da je ovaj spletom regionalnih okolnosti otvorio Sabor trubača u Guči. Čovjek valjda skuplja slike sa poznatim ličnostima. Dok Rasim skuplja slike i sa poznatim i sa nepoznatim ličnostima, sa ili bez kokarde, jer nikad se ne zna kad će mu zatrebati.
Guča je inače raj za neuništive. Jedne godine u Guči neuništivi Dačić od uličnog prodavca na poklon je dobio majicu sa natpisom: “Seks mi ne treba, Vlada me j… svaki dan”.
Sljedeće godine u Guči Dačić je kupio crvenu majicu s natpisom: “Nisam zgodan, al’ sam neophodan”. Dubokomisaona poruka – mada sa neprednjačkih sto pedeset i kusur poslanika Dačić nije ni mnogo zgodan, ni mnogo neophodan, ona pokazuje suštinu SPS-a. Ta suština glasi: nismo nešto pretjerano privlačni, ali budite dobri sa nama, ko zna kad ćemo vam biti neophodni. Ili, jednostavnije: budite dobri sa nama, ko zna kad ćemo vam biti zgodni.
Isto važi i za Orkestar Rasima Ljajića, kako se valjda zove njegova partija i u vremenima kad nije u toku Dragačevski sabor trubača.
Tako da i Rasim mora da je u Guči pazario majicu: “Nisam zgodan, al’ sam neophodan”. Mada bi mu više pasovala ona: “Nekome je život majka, a nekome Jamajka”.
Dok je Vučiću garantovano na poklon odnio majicu: “I zgodan i nezgodan”. A Tadić je vjerovatno dobio utješnu majicu: “Nisam neophodan, al’ sam zgodan”.
-Eureka, Rasim Lajić je hodajući mankenen parole “i Guča i Exit”, pa je i logično da baš on otvori Guču – sjetit će se u ponedjeljak kolegijum Islamske države, kad Guča već bude završena, što će biti još jedna pobjeda naših bezbjednosnih službi.
A Rasim će na sjednici Vlade iznijeti svježe informacije o reformama sa terena. Šetajući Gučom, naime, uvjerio se da ideja premijera Vučića o “promjeni svijesti kod Srba” uopšte nije glupa kao što izgleda. Među 300.000 ljudi koje je usput sreo, nijedan nije bio pri čistoj svjesti.
-Srbija je na dobrom putu – zaključiće Rasim. Pri čistoj svjesti, kao i obično.