Izbjeglice ima da se slažu s Vuittonovom torbicom, srednjim imenom, haljinom za dodjelu Oscara ili, štajaznam, potrebama na domaćem tržištu rada - glava obitelji IT-stručnjak, žena neurokirurginja, punac sveučilišni profesor matematike, punica učiteljica klavira, a svih petoro djece studiraju teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu

„Utvrdili smo kriterije kojima ćemo se voditi“, obavijestio je javnost neimenovani stručnjak iz međuresorne grupe Milanovićeve vlade, objašnjavajući u Jutarnjem listu operativni plan za izvršavanje svoje obaveze prema Europskoj uniji, odnosno udomljavanje pet stotina i pedeset izbjeglica iz Sirije i Eritreje, koji se trenutačno nalaze u izbjegličkim logorima u Italiji.

„Prvi kriterij je da izaberemo ljude koji su na bilo koji način povezani s Hrvatskom, možda imaju obitelj ovdje, ili je netko od članova obitelji studirao kod nas“, objašnjava Milanovićev stručnjak. „Zatim ćemo više tražiti obitelji s djecom, jer se oni lakše integriraju. Od Zavoda za zapošljavanje zatražili smo podatke o tome kojih nam zanimanja nedostaje. Uskoro ćemo poslati naše djelatnike u Italiju, gdje ćemo na temelju tih kriterija sudjelovati u selekciji ljudi. Najteže će biti s migrantima iz Eritreje, jer mi u Hrvatskoj nemamo niti jednog ovlaštenog sudskog tumača, dakle prevoditelja za njihov jezik.“

Imamo tumače čak i za srpski, ali za eritrejski…

Ukratko, kako sam ja to shvatio, Hrvatska će među afričkim izbjeglicama u talijanskim kampovima birati otprilike onako kako hollywoodske zvijezde u Africi biraju djecu za usvajanje, da im se slažu s Vuittonovom torbicom, srednjim imenom, haljinom za dodjelu Oscara ili, štajaznam, potrebama na domaćem tržištu rada.

– Sviđa mi se ova obitelj – reći će tako hrvatski ekspert u obilasku talijanskog azila za izbjeglice, vadeći iz Vuittonove torbice fotoaparat da snimi tipičnu devetoročlanu afričku obitelj: glava obitelji IT-stručnjak, žena neurokirurginja, punac sveučilišni profesor matematike, punica učiteljica klavira, a svih petoro djece studiraju teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. – Jebemti, kao da su tražili podatke od našeg Zavoda za zapošljavanje. Odakle su?

– Iz Massawe – odgovorit će UNHCR-ov vodič. – Eritreja.

– Fak – rezignirano će Milanovićev ekspert vratiti aparat u Vuittonovu torbicu. – Imamo problem.

– Zašto? – začudit će se čovjek.

– Eritreja, jebiga. U Hrvatskoj nemamo niti jednog ovlaštenog sudskog tumača, dakle prevoditelja za njihov jezik. Imamo za bengalski, paštu ili urdski, imamo i tumače za romski jezik, čak i za srpski, ali za eritrejski…

– Gospodine – prekinut će ga na kraju UNHCR-ov vodič. – Ne postoji eritrejski jezik.

 – Kako mislite, ne postoji? Nema države ni naroda bez jezika kao stožerne nacionalne odrednice. Odakle im onda država?

– U Eritreji živi devet etničkih skupina i svaka ima svoj jezik. Nema jednog jedinstvenog, ne postoji službeni eritrejski jezik.

Hrvatski eksperti kao holivudske zvijezde

Dapače, zbog dugogodišnje vladavine Etiopije nad Eritrejom gotovo svi tamo govore abesinski.

Tako će otprilike izgledati kad hrvatski eksperti uskoro pođu u talijanske azile birati izbjeglice, baš kao kad američke zvijezde krenu tražiti djecu po Centralnoafričkoj Republici ili Obali Bjelokosti, pa onda i dadilje koje znaju centralnoafrički ili bjelokosni jezik.

Ispala je, međutim, ta stvar s eritrejskim jezikom upravo genijalan potez. Udomitelji iz hrvatske Vlade, s nejasnim saznanjima o dalekoj Eritreji i jasnim podacima sa Zavoda za zapošljavanje, u talijanskim su izbjegličkim kampovima pronašli izvanredan problem za svoje rješenje.

– Najteže će biti s migrantima iz Eritreje, jer mi u Hrvatskoj nemamo niti jednog ovlaštenog sudskog tumača, dakle prevoditelja za njihov jezik – malodušno će tako onaj iz Jutarnjeg lista.

– Baš nijednog?

– Nijednog. Zatražili smo podatke od Zavoda za zapošljavanje.

– Fak.

– Upičkumaterinu šta smo glupi – lupio se u to po čelu jedan iz Ministarstva vanjskih poslova. – Razmislite malo! Ako u Hrvatskoj nemamo niti jednog ovlaštenog sudskog tumača, dakle prevoditelja za njihov jezik, to znači da Hrvatskoj očajnički nedostaje ljudi koji znaju eritrejski jezik?

– Da, i?

– Kako ne shvaćate? Ovdje pun kamp Eritrejaca!

– Ljudi, ima Mate pravo.

– Stvarno. Kakva fenomenalna slučajnost!

 – Nevjerojatno! Mislim, realno, kolike su šanse da ti od svih zanimanja na svijetu najviše trebaju ljudi koji znaju eritrejski jezik, a da od svih izbjeglica na svijetu moraš primiti baš one iz Eritreje?

– Čekaj, čekaj – presjekao ih je onaj malodušni. – Nama nedostaje ovlaštenih tumača za eritrejski?

– Da, nemamo nijednog, zašto?

– Onda imamo problem.

– Šta sad?

– Pa gdje ćemo ih zaposliti, što će raditi? Mi u Hrvatskoj nemamo niti jednog Eritrejca!

– Baš nijednog?

– Nijednog. Zatražili smo od podatke od Državnog zavoda za statistiku.

– Jebiga, bilo je predobro da bi bilo istinito.

– Dobro, nemojmo sad očajavati – smirio je situaciju šef međuresorne skupine. – Hajdemo dobro razmisliti: gdje da nađemo nekoliko stotina Eritrejaca?

– Upičkumaterinu šta smo glupi – lupio se onda po čelu onaj iz Ministarstva vanjskih poslova. – Razmislite malo!

Utvrdili su tako članovi hollywoodske međuresorne skupine kriterije, točno znaju što im treba, pa traže po talijanskim azilima „ljude koji su na bilo koji način povezani s Hrvatskom, možda imaju obitelj ovdje, ili je netko od članova obitelji studirao kod nas“, i da stručnom spremom odgovaraju podacima „Zavoda za zapošljavanje o tome kojih nam zanimanja nedostaje“, od tumača za eritrejski jezik do IT-stručnjaka, liječnika, matematičara i nastavnika glazbene kulture. Puni su talijanski azili afričkih pijanista i kompjuterskih stručnjaka koji su na bilo koji način povezani s Hrvatskom, možda imaju obitelj ovdje, ili je netko od članova obitelji studirao kod nas. Neće biti lako izabrati njih pet stotina.

Jel se računa Mostar?

– Jel se računa Mostar? – sjetit će se na kraju jedan onda ekspert Vladine međuresorne skupine.

– Šta s Mostarom? – odgovorio je šef.

– Jel se računaju afričke i azijske obitelji koje su na bilo koji način povezani s Mostarom, možda imaju obitelj u Mostaru, ili je netko od članova obitelji studirao u Mostaru?

– Dakako da se računaju, Mostar je naš, stožerni grad hercegbosanskih Hrvata. Koga si našao?

– Moamera Gadafija iz Libije i Kim Jong-una iz Sjeverne Koreje. Prvome je žena Hrvatica iz Mostara, a drugome je u Mostaru studirao nećak.

– Odlično – pljesnuo je šef rukama. – Šta kažu podaci Zavoda za zapošljavanje?

– Vi se šalite?! – pogledao ga je ovaj. – Hrvatska očajnički treba diktatore afričkog ili azijskog tipa.