Sve otkako je novi ministar branitelja Mijo Crnoja najavio objavu spiska izdajnika hrvatskih nacionalnih interesa, traje u Hrvatskoj masovna mobilizacija za popunu Pete kolone.

U izdajnike se tako javno, preko društvenih mreža, svakodnevno upisuju stotine „hrvatskih Juda“, od anonimnih građana do selebritija, pjevača, glumaca, pa čak i ministara i saborskih zastupnika, a u trenutku dok ovo pišem Registar izdajnika – koji je na internet postavio umjetnički kolektiv Skroz – broji već gotovo sedam hiljada ljudi. Sedam hiljada ljudi!

Sunce ti jebem, da je Hrvatskoj devedeset prve bilo sedam hiljada izdajnika, nikad se Jugoslavija raspala ne bi! Samo četvrtina današnjih hrvatskih Juda da nam je bila, crveni bi se barjak sa zagrebačke katedrale vijorio preko cijelog Markova trga.

Gdje je onda – to bih, eto, volio znati – tih sedam hiljada prevejanih izdajnika bilo devedeset prve? Gdje ste bili, gospodo, kad se Domovina izdavala pod granatama, kad su nam Tuđmanovi žbiri prisluškivali telefone, crnokošuljaši s kalašnjikovima krstarili gradovima, a od pomoći iz Beograda i Londona ni traga? Kad bi nam i jedan kljasti Peti vod – a kamoli cijela jedna Peta kolona od sedam hiljada ljudi – vrijedio diviziju?

Gdje ste bili kad je nas dvadesetak u okruženju držalo crveni Split, a u cijelom nepokorenom Zagrebu izdajnika nije bilo ni za puno radno vrijeme agenata UNS-a?

Lako je 2016. biti izdajnikom

Gdje ste bili kad se polovica od pet stotina hiljada hrvatskih vojnika nije nalazila u registru branitelja i na državnom proračunu, u hodočašćima, mimohodima i šatorima, već pod punim naoružanjem u kafićima, gostionicama, liftovima i onim zauzetim stanovima preko puta? Gdje ste bili, gospodo izdajnici, kad nije bilo interneta, i kad je za izdaju nacionalnih interesa valjalo izvući glavu iz dupeta i staviti je u torbu?

O da, lako je 2016. biti izdajnikom. Danas, dvadeset pet godina kasnije, kad je Hrvatska beznadno propala i kad se, jebiga, više nema što izdati. Što ćete dakle izdati, gospodo trećepozivci iz kvislinških salona, fejsbukove šume i toplih izdajničkih registratura? Državu koja više ne odlučuje ni o pušci na svome ramenu, ni o lisnici u svom džepu? Državu kojoj granicu utvrđuju i čuvaju Slovenci i Mađari? Državu koju vode konjokradice iz Bujančeva studija, utovljeni biskupi i međunarodni trgovci anrtidepresivima? Državu koja je u međuvremenu izdana više puta nego Srebrne svirale Dragutina Tadijanovića?

Izdanu biste državu sada izdavali, u posječenu biste šumu na ustanak. Gle kurca!

Sjede tako na kaučima salonski domaći izdajnici 2016. godine, pa se jednim klikom i duhovitim statusom upisuju u Petu kolonu punih šesnaest godina nakon što je i Franjo Tuđman zaorao nebesku ledinu. Nacionalna je izdaja postala površna internetska moda, „je suis un traître“, već sutra hrvatski će izdajnički hipsteri tražiti, štajaznam, objavu Registra udomitelja napuštenih psića.

Množe se Jude kao zatezne kamate, ne trebaju im više dva svjedoka da posvjedoče pred komisijom kako su u jesen devedeset prve na prigradskoj trafo-stanici sprejem napisali „Dolje krivousti ljigavac!“: dosta im samo pametni telefon i signal za internet, i eto u tjedan dana moćne vojske od sedam hiljada petokolonaša.

Više izdajnika nego branitelja

Domalo, vidjet ćete, bit će više izdajnika nego branitelja. I sami se hrvatski branitelji, konačno, dvadeset pet godina poslije rata javljaju u kvislinge. Sâm dojučerašnji ministar branitelja Predrag Fred Matić, ne treba nam dalje, sad je odjednom veleizdajnik hrvatske Domovine: cijelu zimu devedeset prve – dok je šačica nas kukavički, goloruka izdavala Domovinu – čovjek proveo u četničkim logorima, a sad bi u Petu kolonu!

Iz onog prozorčića u internetskom registru hrvatskih izdajnika, sunce ti jebem na prozorčiću, izvirila tako i sama Jadranka Kosor, HDZ-ova premijerka što je onomad Karamarka lično upisivala u Hrvate! Čemu se onda čuditi ostalima, čemu se čuditi SDP-ovim činovnicima s Iblerova trga, koji su najprije s Ivicom Račanom stvarali Tuđmanovu Hrvatsku, a onda dvije hiljadite složno kao na kongresu izglasali Deklaraciju o Domovinskom ratu, da bi se sada po Fejsu upisivali u Petu kolonu?

Čemu se čuditi, recimo, Peđi Grbinu, koji je devedeset prve imao dvanaest godina i išao u šesti osnovne, a u Registar izdajnika upisao se kao „srbočetničkokomunističkoudbaškopartizanski zločinac“?!? Koja te to, druže gospodine, srpska majka rodila, pred kojim si vojvodom polagao zakletvu, u koju si se Partiju upisao, za koju Udbu si pisao izvještaje, s kojim partizanima si branio Jugoslaviju? Iz kojega si rata ti dezertirao, Peđa Grbine, koji je tvoj „srbočetničkokomunističkoudbaškopartizanski zločin“: to što si Melitu iz prve klupe na svetoj pričesti povukao za kikicu?

Svatko je, eto, danas hrvatski izdajnik, smisli se dobra fora, prepiše neka cool poruka s etikete Jane za kvislinge, i eto Pete kolone spremne da izda i proda sedam puta izdanu i prodanu Domovinu, od koje su za izdavanje ostale još samo potvrde o izdaji.

Eto onda 2016. među izdajnicima i Severina, što je devedeset prve sa Zrinkom Tutićem skakutala po festivalima, i Ante Tomić, koji je tih dana pisao prpošne seminarske radove o Parmenidovom vječnom bitku, pa recitirajući Zenonove aporije zavodio studentice iz Đevrsaka, i Johnny Štulić, što je devedesete zbrisao u Nizozemsku, prepjevavao tamo Plutarha i ponavljao da ga „boli kurac za sve“, i znanstvenik Igor Štagljar, koji se u to doba zajebavao s doktoratom u Zürichu, i režiser Oliver Frljić, koji se zajebavao u travničkoj školi, i moj rođeni brat, što je devedeset prve požurio u Hrvatsku vojsku, pa je gulio do Oluje! Sve go izdajnik!

Lako je, jebiga, biti dezerter poslije bitke

A cijela hrvatska Peta kolona Smiljanu Reljiću tada stala na jedan list trgovačkog papira! Zlosretni Franjo Tuđman sa svojim službama izmišljao unutrašnje neprijatelje i domaće izdajnike, smušenjake, smutljivce, mutikaše, bezglavnike i jalnuške diletante, crvene, žute i zelene vragove – same Teletubbiese, cijeli ti sunčev sistem jeben raznobojan, stavljao siromah na potjernice, jer u Hrvatskoj nije bilo dovoljno petokolonaša! – a danas u Hrvatskoj izdajnika za izdati cijelu Rusiju: djeca što se devedeset prve nisu ni rodila imaju uredno reguliran status nacionalnog izdajnika. Nismo se mi, gospodine ministre, borili protiv Hrvatske da bi je dvadeset pet godina kasnije izdavala i naša djeca!

Zato, eto, Registar izdajnika: zato da se vidi tko je još u proljeće devedesete dragovoljno pristupio hrvatskim izdajnicima, a tko je mobiliziran dvije hiljade šesnaeste. Da se vidi tko je bio petokolonaš u vrijeme kad se nije smjelo reći da si srbočetnik, a kamoli to iz zajebancije objaviti na internetu – u ono olovno vrijeme kad je iza Hrvatske stajala moćna Genscherova Njemačka, i kad se bogami nije znalo da će Hrvatska biti prodana. Lako je, jebiga, biti dezerter poslije bitke, lako je tuđim kurcem Glogoškog mlatiti.

Dosta je bilo. Nećete na Čavoglave, niste ni prije!

Potpuni i detaljni Registar izdajnika Domovinskog rata i hrvatskih nacionalnih interesa stoga ministru Miji Crnoji nije više samo puka politička obaveza pred vlastitim obećanjem, niti ceremonijalna dužnost pred hrvatskim braniteljima: to je, gospodine ministre, vaš dug pred historijom. Da se vidi – kako to mi dragovoljci i nositelji spomenice domovinske veleizdaje običavamo reći – ko je vera, a ko nevera. Da se točno zna gdje je tko bio, tko i koliko u prvim redovima, a tko i koliko između redova. Da se vidi kome su devedeset pete u Oluji marširali žmarci uz kičmu, a tko je za strane ambasadore iz UNPROFOR-ovih oklopnjaka brojao zapaljene srpske kuće.

Zato, eto, Registar izdajnika.

Prvoborci očekuju ministarstvo hrvatskih izdajnika

Zato, konačno, Registar izdajnika hrvatskih nacionalnih interesa tek kao prvi korak. Od nove Vlade mi, prvoborci veleizdaje, očekujemo i poseban resor – ministarstvo hrvatskih izdajnika. Ozbiljna je to stvar, gospodo, ne može se njome baviti usput, ne može se time baviti ministarstvo branitelja ili nekakvo sutrašnje ministarstvo domovinske sigurnosti. Znamo kako je to išlo kad su to radili korumpirani birokrati: opći će javašluk biti u spiskovima i još općiji kaos među izdajničkom populacijom, kojekakve će komisije dijeliti potvrde o izdaji na temelju dva lajka na Fejsu, i već sutra bit će u Hrvatskoj pet stotina hiljada izdajnika. Neka država svakome od njih oduzme samo elementarna građanska prava, poput biračkog, tko će sutra glasati protiv vas, tko će vam sutra biti Peta kolona? Teletubbiesi?
Džabe ćete, gospodo, među njima tražiti izdajničke potiljke, kad vam sljedeći put budu zatrebali unutrašnji neprijatelji.

Znam mnogo samozatajnih, bijednih izdajnika što su sa mnom devedesete prodavali Domovinu za šaku Judinih škuda, pa se nakon prodaje Hrvatske povukli u svoje živote, ne tražeći ništa za sebe. Ne traže oni da im se sada pompozno oduzimaju građanska prava, ne traže da im se reže od plaće izdajnički odbitak, da im se dijele žute zvijezde, batine i otkazi, pa deportira u Srbiju: sve što oni traže je povijesna istina. Držimo zato za riječ gospodina Karamarka kad kaže kako Registar „neće biti lov na vještice, nego lov na istinu“.

Ukoliko pak Registar izdajnika ostane samo zgodna predizborna floskula, mi veterani nacionalne izdaje uselit ćemo u onaj šator u Savskoj 66: vama, gospodine ministre, više ionako ne treba. „1991. protiv Hrvatske, 2016. protiv Hrvata“, pisat će na njemu sve dok ne ispunite naše zahtjeve.

Ništa za Hrvatsku, Hrvatska za bilo što!

Bilježim se s osobitim prezirom, Boris Dežulović, nositelj Spomenice nacionalne izdaje ‘90. i glasnogovornik HVIDR-e – Hrvatski veleizdajnici Domovinskog rata.