Nekad, dok je politika u Hrvata još bila koliko-toliko ozbiljan posao, to bi bio ozbiljan problem: to da, na primjer, neka od devetnaest pravaških stranaka - najborbenija, najljuća i najdesnija od sviju u vladajućoj desnoj koaliciji - predloži, štajaznam, ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka.

Pa zatim otkriju kako im je, recimo, član predsjedništva, ljuti neki ustaški junior, svojedobno zbog ravnih tabana bio nesposoban za služenje obaveznog vojnog roka. Cijelu noć zasjedalo bi partijsko predsjedništvo da riješi taj problem kako god zna – da juniora ispišu iz stranke, ili upišu u Registar branitelja, ili nešto, bilo što – jer bilo bi im jasno: predlože li ponovno uvođenje vojnog roka, a novinari otkriju da im je sâm član predsjedništva kao mladac bio nesposoban za pušku i uniformu, zajebavat će ih tko stigne, smijat će im se i prodavačice u lokalnom Konzumovu dućanu, a kamoli novinari i opozicija.

Tako bi, eto, bilo već da se otkrije i kako je neki viđeniji član te stranke bio nesposoban za vojsku, a što bi bilo da je sâm predsjednik te stranke u mladosti izbjegao pušku i, recimo, civilno služio vojni rok, teško je i zamisliti. Teško bi ta stvar bila zamisliva iz jednostavnog razloga što takav, za početak, ljutoj paraustaškoj stranci ne bi mogao biti niti frend na Fejsu, a kamoli predsjednik. Čak i kad bi to bilo moguće, onog trenutka kad bi u predsjedništvu stranke saznali da im je predsjednik vojni rok civilno služio vojsku, sami bi ga partijski kamaradi likvidirali i plitko zakopali na parkiralištu iza zgrade, objasnivši na izvanrednoj konferenciji za novinare kako je nestali predsjednik stranke poginuo u Vukovaru devedeset prve.

Volonter u kući Majke Tereze

Da javnost, jebiga, slučajno otkrije takvu nepojamnu sramotu, to da je predsjednik stranke što traži ponovno uvođenje vojnog roka – najborbenije, najljuće i najdesnije od sviju u vladajućoj desnoj koaliciji – zapravo bijedni dezerter što je dug domovini odslužio u kakvom dječjem vrtiću, ili državnoj upravi, zajebavala bi ih i rođena djeca. Slobodno bi istog časa mogli raspustiti stranku ili je preregistrirati u udrugu za reiki, a predsjednik bi morao promijeniti i ime i spol, i s novim identitetom ostatak života provesti kao volonter u Kući Majke Tereze u Calcutti.

Tako bi, rekoh, bilo nekad, dok je politika u Hrvata još bila koliko-toliko ozbiljan posao, kad se još pazilo na te stvari, kad političarima nije bilo svejedno što će otkriti novinari, i što će o njima misliti rođena djeca i prodavačice u Konzumu. Danas, međutim, politika je gola zajebancija, sve može i sve prolazi, nitko se ni zbog čega ne sekira i ne uzbuđuje, može eto i sam predsjednik HDZ-a biti nekadašnji Mesićev ađutant za podrezivanje obrva, pa što bi na te stvari pazili u onih devetnaest pravaških stranaka?

Predsjednik ljute pravaške stranke što traži progon Srpskog narodnog vijeća može tako biti i Srb, predsjednik druge, one što traži granicu na Drini, može biti strašni ustaša što za obnovu NDH traži dozvolu javnog okupljanja, a tajnik treće, one što traži progon homoseksualaca, može biti ni manje ni više nego gay-aktivist, pa i predsjednik četvrte, ljute pravaške stranke što traži uvođenje obaveznog vojnog roka, može eto biti fićfirić što je civilno služio vojni rok. Sve može, sve prolazi. Ona prodavačica u Konzumu ionako ne glasa od 2004.

„Maknut ćemo nezaposlene s ulice, od kocke i kladionica, i dobiti čvrste, stabilne muškarce“, objasnio je tako inicijativu Hrvatske stranke prava Ante Starčevića o uvođenju obaveznog vojnog roka Pero Ćorić, član saborskog Odbora za obranu, ponavljajući mantru onih majora i zastavnika prve klase iz Jugoslavenske narodne armije, o „vojsci koja će od nas da napravi čoveka“. Ustajanje u pet, natezanje čaršafa, tuširanje u hladnoj vodi, postrojavanje, pozdrav zastavi, dnevni zadaci, leva-leva, atomski zdesna, rastavi-sastavi, konzerva konjetine za ručak, dnevni odmor, moralno-političko vaspitanje, ribanje zahoda, TV-dnevnik, truba, povečerje, pa tako svaki dan, i za godinu dana, eto, dobili bismo „čvrstog i stabilnog muškarca“, Hrvata i domoljuba kakvi su, eto, u HSP-u Ante Starčevića.

Ćato u Ministarstvu

A onda ispalo da je sam predsjednik te stranke Ivan Tepeš – čvrsti i stabilni hrvatski muž, sam potpredsjednik Sabora, što predvodi masovne demonstracije pod parolom „Za dom spremni“, javno izjavljujući kako u tom pozdravu ne vidi ništa sporno – svoj vojni rok prije desetak godina služio civilno, kao volonter u Ministarstvu europskih integracija! Da je barem, eto, služio u vatrogascima ili u Gorskoj službi spašavanja, nego kao ćato u Ministarstvu! Pa da je barem, jebiga, kao ćato služio u Ministarstvu obrane, ili barem unutarnjih poslova, nego u veleizdajničkom Ministarstvu europskih integracija!

Civilna pičkica što je vojni rok služila u Ministarstvu, a svoj obol obrani domovine, prema vlastitim riječima, dao kad je 1991. kao desetogodišnji klinac u školu prkosno išao u jakni HOS-a, sada eto traži obavezni vojnik rok, kako bi se mlade Hrvate odvratilo od kladionica i pretvorilo u čvrste i stabilne muškarce. Stvar više nije eksces: kad se prije par mjeseci na postrojavanju Slavonske sokolske garde u crnoj uniformi Glavaševa SS-a pojavio i zastupnik glavaškog HDSSB-a Josip Salapić, otkrilo se – sjetit ćete se – kako je i mrki crnokošuljaš svojedobno vojni rok služio civilno, u državnoj upravi.

Pa ako su najbolji hrvatski muževi „čvrsti i stabilni muškarci“ poput Salapića ili Tepeša, možda bi, eto, stvarno valjalo razmisliti o ponovnom uvođenju obaveznog vojnog roka.

Bilo bi, jebiga, zanimljivo u arhivima Ureda za obranu vidjeti njihove zahtjeve za civilno služenje vojnog roka, i provjeriti što im je tada ležalo na duši pa su uložili „prigovor savjesti“: zbog kojeg je točno „vjerskog ili moralnog nazora“, recimo, mlad ustaša Ivan Tepeš tada odbio objesiti hrvatsku pušku o hrvatsko rame. U članku 1. Temeljnih odredbi Zakona o civilnoj službi stoji, naime, da „civilnu službu obavljaju osobe koje zbog svojih vjerskih ili moralnih nazora – u daljnjem tekstu: prigovora savjesti – nisu pripravne sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u Oružanim snagama Republike Hrvatske“. Civilnu službu, kako vidite, „obavljaju osobe koje nisu pripravne“, dakle, u najkraćemu, oni koji nisu – za dom spremni.

Prigovori savjesti najljućih pravaša

Ante Pavelić za to se vrijeme u onoj svojoj „grobnici od zlata“ na madridskom groblju San Isidro vrti kao električno brojilo na Božić. Nije, istina, ni Poglavnikova slavna vojska najbolje prošla, ali da su mu u ono vrijeme ustaše bili „čvrsti i stabilni“ poput današnjih pravaša i glavaša, ne bi NDH trajala do utorka. Pola bi mu strašne Crne legije vojni rok služilo u ministarstvu bogoštovlja, po boljim zagrebačkim kindergartenima ili staračkim domovima. Za Dom umirovljenika spremni.

Slovo im jebem unjkavo, sedamdeset godina kasnije nisu bili spremni ni jebenih par mjeseci nakon Teletubbiesa i maminog jutarnjeg kakaa tramvajem odlaziti na postrojavanje u vojarnu, pa navečer kući, taman na vrijeme za Big Brother, a sad su u Saboru sa službenim vozačem i naknadom za odvojeni život svi do jednoga „za dom spremni“!

Nema – primijetili ste odavno tu stvar – većih pičkica od ustaša. Onaj iz Handžar divizije, kako se zove, Zlatko Hasanbegović, već nakon dva-tri novinska teksta izašao pred kamere pa se odrekao i ustaša i Pavelića i NDH – što bi tek bilo da se rodio sedamdeset godina ranije, i da su ga umjesto par kolumnista uhvatili partizani! – a najljući pravaši i glavaši skrušeno na vojnom odsjeku smišljaju prigovore savjesti i traže civilno služenje vojske. Ne bih se ja, recimo, začudio da se sad otkrije i kako su se crnokošuljaši Salepić i Tepeš zajedno pojavili pred komisijom, obojica u crnom, kako spada, pa u malim večernjim haljinama Coco Chanel, držeći se za ruke, objasnili da „zbog svojih moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti“.

Čvrsta i stabilna muška desnica, najzad, tako i shvaća politiku u Republici Hrvatskoj: kao civilno služenje NDH.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.