Davno je bilo, pa se ni među najstarijima više nitko neće sjetiti čuvene sjednice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu 7. lipnja 1973., koje je trebalo biti tek rutinsko saslušanje Jakova Sirotkovića, potpredsjednika savezne Vlade, te još rutinskije prihvaćanje nacrta novog Ustava Jugoslavije i Sirotkovićevog "ekspozea o privrednim kretanjima i uvjetima ostvarivanja ekonomske politike u 1973. godini".

Obamrli od nepojamne dosade novinari i delegati slušali su iscrpno – dobro, više iscrpljujuće – izlaganje druga Sirotkovića o “lošem ekonomskom položaju privrede”, koja je “zbog ugovornih obaveza poraslih znatno više od društvenog proizvoda pala za nula zarez pet poena”, bla bla bla. “Kad gledate sve iskorake koje smo napravili”, zaključio je drug Sirotković, “naravno da Jugoslavija još uvijek lovi korak s razvijenijim zemljama EFTA-e na čelu sa Švicarskom i Švedskom, ili novim članicama Evropske zajednice, poput Ujedinjenog Kraljevstva i Danske, koje u ratu nisu bile okupirane i nisu bile žrtve razaranja nacističkog Hitlerovog režima, niti su izgubile cijele četrdesete.”

“Te države u ratu nisu okupirane i nisu bile žrtve razaranja nacističkog Hitlerovog režima, niti su izgubile cijele četrdesete”, čitao je toga poslijepodneva jugoslavenski maršal Josip Broz iz stenograma sjednice. “Jesi li ti normalan?”

“Ali, druže Tito…”, zamuckivao je drug Sirotković.

“Dvadeset osam godina”, urlao je drug Tito. “Dvadeset osam godina je prošlo, a ti situaciju u Jugoslaviji još uvijek pravdaš Drugim svjetskim ratom! Smije nam se cijeli svijet!”

I zaista, sve europske i svjetske novine toga su 7. lipnja 1973. prenijele vijest da jugoslavenska Vlada za privredni zastoj optužuje nacističku Njemačku. Tri puta provjeravali su novinski urednici, uvjereni da je neka zajebancija jer realno je posve nemoguće da se itko ozbiljan – čak i u Jugoslaviji – nakon dvadeset osam godina pravda Adolfom Hitlerom. Danima se cijeli svijet smijao nesretnom Jakovu Sirotkoviću, partizanskom veteranu i zapovjedniku sanitetskog bataljona 33. divizije X. Zagrebačkog korpusa, koji je 1973. godine još uvijek bauljao zaglavljen u Drugom svjetskom ratu, pravdajući ekonomska posrtanja Jugoslavije razaranjima njemačkih nacista.

Jugoslavija je bila teško osramoćena: u nastupu vulkanskog bijesa maršal Tito nesretnog je Sirotkovića dao strijeljati, ali je ovaj na intervenciju Miroslava Krleže pomilovan i degradiran u predsjednika Izvršnog vijeća hrvatskog Sabora, odakle je na koncu protjeran u Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, završivši na koncu u Leksikografskom zavodu.

Razlog pak zašto nikad niste čuli za taj nezapamćeni skandal razmjerno je jednostavan: ništa slično nikad se u Jugoslaviji nije dogodilo. Naravno da nije. Niste valjda stvarno mislili da je jugoslavenska Vlada 7. lipnja 1973. svoje neuspjehe još uvijek pravdala razaranjima u Drugom svjetskom ratu?

Opisani skandal toga se dana dogodio zapravo u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je vladajuća Konzervativna stranka premijera Edwarda Heatha te 1973. najprije uspješno uvela zemlju u Europsku zajednicu, pa ohrabrena provela reformu lokalne samouprave i organizirala izbore: u svibnju za metropolitanske okruge, a u lipnju za one nemetropolitanske. Izbori su, međutim, ispali Heathova katastrofa. Nakon što su laburisti Harolda Wilsona osvojili većinu u Londonu i svih ostalih šest metropolitanskih vijeća, u lipnju su osvojili i većinu nemetropolitanskih okruga. Događaj koji je označio političku smrt Edwarda Heatha dogodio se, eto, 7. lipnja 1973., kad su objavljeni rezultati izbora, a u jednom od nezaboravnijih trenutaka BBC-jeve povijesti premijer mucajući objasnio kako njegova Vlada nije napravila nijedan pogrešan korak: “Kad gledate sve iskorake koje smo napravili, naravno da Ujedinjeno Kraljevstvo još uvijek lovi korak s razvijenijim zemljama Europske ekonomske zajednice, koje su se u ratu odmah predale nacistima i nisu poput nas bile žrtve razaranja Hitlerova režima, niti su izgubile cijele četrdesete.”

Cijela Britanija smijala se nesretnom premijeru Heathu, veteranu protuzračne obrane Liverpoola i sudioniku iskrcavanja na Normandiju, koji je dvadeset osam godina kasnije još uvijek bauljao zaglavljen u Drugom svjetskom ratu, i dalje pravdajući ekonomska posrtanja Ujedinjenog Kraljevstva razaranjima nacističkih bombardera i zloglasnih V-raketa.

“Twenty eight years!”, urlala je toga dana bijesna kraljica Elizabeta.

Naravno da je kraljica urlala, naravno da se cijeli svijet smijao i naravno da sam i to – izmislio.

Niste valjda stvarno mislili da je 7. lipnja 1973. predsjednik Vlade u Londonu svoje neuspjehe još uvijek pravdao razaranjima u Drugom svjetskom ratu? Znam da je teško, ali barem pokušajte zamisliti da 1973., nakon Beatlesa, Stonesa i “swinging Londona” šezdesetih, usred hipijevskih sedamdesetih i Letećeg cirkusa Montyja Pythona – uoči samog punka! – britanski premijer za posrtanje ekonomije optuži Adolfa Hitlera.

Opisani bizarni skandal, naime, dogodio se 7. lipnja, ali točno pedeset godina kasnije, u hrvatskom Bjelovaru, gdje je predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković 7. lipnja 2023. nakon svečane sjednice Skupštine Bjelovarsko-bilogorske županije izašao pred novinare pa na pitanje kad će Hrvatska konačno imati europski standard, a hrvatski građani europske plaće, odgovorio, citiram: “Kad gledate sve iskorake koje smo napravili, naravno da Hrvatska još uvijek lovi korak s razvijenim članicama Europske unije i državama srednjoistočne Europe, koje nisu bile žrtve agresije velikosrpskog režima Slobodana Miloševića, niti su izgubile cijele devedesete.”

Jedina, eto, razlika između bizarnog skandala u Beogradu i Londonu 7. lipnja 1973. i bizarnog skandala u Bjelovaru 7. lipnja 2023. samo je u tome što se bizarni skandal u Bjelovaru zaista dogodio. Dobro, i u tome što zapravo uopće nije bio skandal: dvadeset osam godina kasnije anemični ćato oslobođen vojske, gojenac sjemeništa za vanjske poslove i veteran Tuđmanove Diplomatske akademije bauljao je zaglavljen u Domovinskom ratu – mrtav hladan za očajan životni standard hrvatskih građana optuživši “agresiju velikosrpskog režima Slobodana Miloševića” i “izgubljene devedesete” – a da se nitko živ u Hrvatskoj nije niti podsmijehnuo. Kao da se ništa nije dogodilo, Plenković je otišao na ručak sa svojim domaćinima, oglođao svinjska rebarca i otišao na svečanu konferenciju povodom desete obljetnice ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

I još je jedina razlika u tome što bi Sirotković i Heath brutalno ismijani završili svoje političke karijere i ostatak života proveli u rubrikama “kucamo na vrata zaboravljenih asova”, dok je neoštećeni Plenković već sljedeće 2024., kako znamo, sa svojim HDZ-om bez većih poteškoća pobijedio i na hrvatskim izborima za Europski parlament i na parlamentarnim izborima pa se na koncu kandidirao i pobijedio i na predsjedničkim izborima, kao “jedini čovjek koji može zaustaviti agresiju velikosrpskog režima Slobodana Miloševića”, s efektnim izbornim sloganom: “Vratit ću vam izgubljene devedesete!”

Ima li još jedinih razlika? Zapravo ima.

Uz dužno poštovanje Domovinskom ratu i “agresiji velikosrpskog režima Slobodana Miloševića”, Drugi svjetski rat bio je mrvu krvaviji: njegov kraj Ujedinjeno je Kraljevstvo dočekalo s pola milijuna mrtvih, potpuno prazne kase i razorene industrije, s devastiranim Londonom i svim većim gradovima, potpuno ovisno o američkom Marshallovom planu, a Jugoslavija, ionako nerazvijena predratna polufeudalna provincija, 1945. godinu dočekala je s više od milijun mrtvih, praktički sravnjena sa zemljom.

Pa ipak, u dvadeset osam godina od kraja Drugog svjetskog rata Jugoslavija je izrasla u ozbiljnu industrijsku zemlju i lidera nesvrstanih, obnovljene i izgrađene cjelokupne prometne infrastrukture, tvornica, bolnica i škola, a stanovništvo je s petnaest i pol milijuna naraslo za trideset pet posto: 7. lipnja 1973. Jugoslavija je tako dočekala kao peta brodograđevna svjetska sila, ponoseći se revolucionarnom Berge Istrom, tristodvadesetmetarskim tankerom iz pulskog Uljanika. Dok je Ujedinjeno Kraljevstvo, recimo, u tih dvadeset osam godina, nacionaliziravši željeznice, rudnike i tešku industriju, te organizirajući javno zdravstvo, izgradilo prototip zapadne welfare države, čija je populacija narasla za više od pet i pol milijuna stanovnika: 7. lipnja 1973. dočekalo je kao peta ekonomska sila svijeta, ponoseći se Concordeom, revolucionarnim prvim nadzvučnim putničkim avionom.

Hrvatska se, s druge strane, u dvadeset osam godina od kraja Domovinskog rata sama rasprodala, popljačkala i opustošila, a stanovništvo joj je s četiri milijuna i osamsto hiljada palo za cijeli milijun, ili više od petine: svoj 7. lipnja 2023. HDZ-ova Hrvatska dočekala je kao druga najsiromašnija država u Europskoj uniji, ponoseći se, eto – pobjedom u Domovinskom ratu.

Hrvatska tako još uvijek lovi korak s ostalim članicama Europske unije i državama srednjoistočne Europe, ali – da ne budemo sasvim nepravedni prema HDZ-u i Andreju Plenkoviću – one nisu živjele pod komunističkim režimom Josipa Broza, niti su izgubile cijelu drugu polovicu dvadesetog stoljeća.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1info.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad