Bosna i Hercegovina ima dugu historiju filma, jer sedma umjetnost na ove prostore je došla 1897. godine, kada je održana prva filmska projekcija, i kada su kina postala popularna.
Od prve projekcije do danas, prošlo je 116 godina – kaže zvanični podatak Udruženja filmskih radnika u BiH, a tek nakon Drugog svjetskog rata – smatra se period institucionalizirane kinematografije.
PRočitajte još
Ovdje pak nećemo govoriti o historiji bh. filma, bar ne na takav način. Priča kreće od proste ideje da pokušamo dokazati ili opovrgnuti tvrdnju da Bosna i Hercegovina, odnosno njeni režiseri nakon rata (jer vrijeme se dijeli prije i poslije rata) snimaju filmove samo sa ratnom tematikom, ili postratnim sindromima koji su duboko utkani u sve pore – tako i na umjetnost, pogotovo sedmu – reklo bi se.
Tema ovog teksta neće biti kratki filmovi, kojih je previše da bi se pobrojali na limitiranom broju kartica teksta. Obratit ćemo pažnju samo na dugometražne – igrane filmove, koji nisu zasnovani na tematici rata, stradanja i ljudskih priča iz jednog od najužasnijih momenata u historiji Evrope.
Nećemo se ni kritički odnositi prema svakom ostvarenju pojedinačno, ali nećemo ni donositi spojlere i plot tvistove koji mogu pokvariti užitak gledanja nekome ko se do sada nije susreo sa ovim naslovima, a možda bi želio u dogledno vrijeme.
Film koji je postavio temelje postratne kinematografije je (mnogi bi rekli) neprevaziđeni “Savršeni krug” Ademira Kenovića iz 1996. godine, koji je dugo godina stajao sam kao jedini dugometražni film iz BiH. No novim stoljećem, dolazi i nova revolucija, a uporedo sa jačanjem Sarajevo Film Festivala – kinematografija BiH dolazi do značajnijeg mjesta na evropskom filmskom nebu.
Prvi film koji u sebi nije imao ratno ili postratno okruženje je “Ljeto u zlatnoj dolini”, 2003. godine, a režirao ga je Srđan Vuletić. Radnja se dešava u postratnom Sarajevu, i ništa više. Priča prati momka koji pokušava da otplati dugove svog preminulog oca, na karakterističan – bosanski način.
https://youtube.com/watch?v=Rl_hQF_eY10
Ovaj film su mnogi osporavali, drugima je bio osvježenje jer etničke podjele nisu bile u prvom planu, a htjeli to priznati ili ne:
“Sabahudin Varupa je meni dužan 50.000 maraka, ja mu halalit’ neću”, “Mogu li ti polizati pupak?”, “Priđe meni treba i kaže složi mi ga, i ja joj ga složim”, “Viri ti čuna…” su neke od replika koje su poodavno ušle u žargon Sarajeva.
Godinu dana poslije toga, 2004. godine izlazi film koji se i dan danas pušta na sijelima, druženjima i masovnim porodičnim okupljanjima. Pjer Žalica je napravio “Kod amidže Idriza”, priču o čovjeku koji ode kod amidže da mu popravi bojler. Nakon sat vremena, i 34 minute filma – taj čovjek je popravio duše cijeloj porodici.
https://youtube.com/watch?v=jD6EI46dJGs
Film za koji će mnogi biti saglasni da ga je najteže gledati strancima, jer ne razumiju apsolutno ništa, je u međuvremenu popravio svakodnevnicu građana Bosne i Hercegovine, i nastavio trend pozitivnih priča, obavijenih crnim humorom, ali i onim neprevaziđenim bosanskim duhom za koji domicilno stanovništvo voli reći da je neprevaziđen.
Trend snimanja filmova koji nemaju veze (toliko) sa ratom nastavio j Benjamin Filipović. 2005. godine snimio je “Dobro uštimani mrtvaci”, koji je te godine doživio premijeru na 11. Sarajevo Film Festivalu i generalno se smatra jedim od filmova koji najbolje kritikuje i oslikava poslijeratno društvo BiH. Korumpirana ministarka, hodža, veterinar, student prava – i Risto i Safet, koji rade u mrtvačnici.
Kako bi im posao bio dinamičniji, klade se koliko će leševa primiti tog dana.
Film “Nafaka” iz 2006. godine nećemo uzeti u obzir, mada recimo – ako bi nam zafalilo naslova, to bi uradili sigurno, jer film Jasmina Durakovića nosi priču o netipičnim sarajevskim junacima i njihovim pričama iz rata i iz mira.
Ipak, da 2006. godina ne ostane uskraćena za film bez komedije, pobrinuo se Nenad Đurić, koji je snimio “Nebo iznad krajolika”. Mehmed je mladi čoban, koji dane provodi čuvajući svoje stado, dok rezbari figuru žene u komadu drveta. Onda mu Deborah “pada sa neba”, nakon paraglajding nesreće.
Obzirom da se radnja dešava u visini bosanskih planina, Mehmed ne zna ni riječi engleskog, dok Deborah ne zna ništa osim francuskog jezika. Film je priča o ljubavi koja prevazilazi kulturne razlike, radnja donosi niz komičnih situacija dok pozadinski pratimo putovanje kroz živopisan krajolik BiH i domaćih zvukova.
Godina 2007. ispostavlja se kao “zlatna godina” bh. kinematografije koji nema veze sa ratom i ratnim dejstvima, i pričama koje su nakon toga satkane u dugometražni film.
Te godine, dobili smo tri filma. “Teško je biti fin”, Srđana Vuletića, “Armin”; Ognjena Sviličića koji je rađen u koprodukciji sa Hrvatskom i komediju “Duhovi Sarajeva” Dejana Radonića.
Tri dijametralno suprotna filma, teme, zapleta i raspleta pokazali su da bh. kinematografija, i BiH kao koprodukcijska zemlja odlično prati uticaj Sarajevo Film Festivala u svijetu, i da filmovi prikazani na (u tom trenutku) glavnim kulturnim događajem u Evropi – nose pozitivne vibracije iz BiH ka Evropi, ali i svijetu.
https://youtube.com/watch?v=MXDiDuAAhLA
Stil domaćeg filma postao je dobro poznat i priznat u regionu, a BiH je sa nizom uspješno završenih projekata trasirala put za dalji razvoj i unaprijeđenje sopstvene produkcije.
Mentalitet bosanskog sela nakon “Nebo iznad krajolika” pratilo je debitantsko ostvarenje Aide Begić “Snijeg”. Film je prikazan i u Cannesu, a u San Franciscu je dobila nagradu “Novi režiseri”.
Radnja se odvija u selu Slavno negdje u istočnoj Bosni 1997 godine. Prikazuje malobrojne mještane sela koji preživljavaju praveći i prodajući pekmez, salatu i slično. Jednog dana u selu stižu poslovni ljudi nudeći da kupe imanja. Mještani, među kojima se ističe mlada Alma (glumi Zana Marjanović), se stavljaju pred dilemu: prodati svoju imovinu i otići, gubeći tako svoj duševni mir ili ostati i dalje teško živjeti i patiti se. Sve se okreće kada slučajno naiđu na Hamzu, koji radi u inostranstvu, a koji im nudi spasonosno rješenje.
Onda slijedi period suše koja je trajala dvije godine, i seriju filmova koji tu i tamo impliciraju ratna dešavanja, ali radnja se odvija u nekom sasvim drugom vremenu.
https://youtube.com/watch?v=V_lZ9lmQKuw
“Na putu” Jasmile Žbanić, “Sevdah za Karima” Jasmina Durakovića, “Ostavljeni” Adisa Bakrača se mogu (ali i ne moraju) svrstati pod temu koju ovaj tekst obrađuje. U svakom slučaju, ono što je bitno jeste raznovrsnost tema, koje opet svoje korijene imaju negdje u periodu od 1992. do 1995. godine.
Taj trend 2012. godine razbija ponovo Aida Begić, sa svojim filmom “Djeca”, koji je bio i bh. kandidat za Oscara, ali nije prošao u užu selekciju.
Danis Tanović 2013. godine snima “Epizoda u životu berača željeza”, koji je BiH donio dva zlatna medvjeda, i nagradu Ekumenskog žirija. Te godine je snimljen i “Obrana i zaštita” Bobe Jeličića, u koprodukciji BiH i Hrvatske. Film govori više o uticaju politike u svakodnevni život, ali donosi i priču o iskupljenju i pokajanju.
Te godine, završen je i film Faruka Lončarevića “Sa mamom”, koji je bio i bh. kandidat za Oscara 2014. godine.
U protekle dvije godine, BiH se zaista može pohvaliti raznovrsnim rješenjima, brojnim koprodukcijama i kvalitetnim filmovima koji se prosto ne smiju propustiti, jer spadaju u značajan dio baštine koja šalje samo pozitivne signale svijetu. Igrom slučaja, ti naslovi su dosta cjenjeniji drugdje, nego u BiH.
Potpisnik redova je nebrojeno puta čuo da filmovi sa ratnom tematikom jedino izlaze iz BiH, i jedino dobro prolaze – te pune kino sale. Punjenje kino sala je jako diskutabilan pojam, jer je kino institucija koja nažalost propada – ili s druge strane mijenja svoju formu.
“Smrt u Sarajevu” Danisa Tanovića je obilježila 2016. godinu, “Naša svakodnevna priča” Ines Tanović godinu ranije. 2014. godine Jasmila Žbanić je snimila film koji na pozornicu iznosi LGBT teme, “Otok ljubavi”, dok je “Hiljadarka” Nenada Đurića je napravila sjajan regionalni uspjeh.
Tu ćemo stati i napraviti retrospektivu. Jasno je da se u BiH snimaju filmovi, nažalost – jednom godišnje. To je katastrofalno malo, jer recimo – ako uzmemo za primjer Gruziju, koja izbaci 10 filmova godišnje, shvatamo da se ovdje jako malo ulaže u film, i umjetnost.
Jako malo se ulaže u nešto što živi vječno, a tokom cijele godine biva ambasador BiH diljem svijeta. Ono što je zajedničko do sada svim pobrojanim filmovima jeste da su žanrovski ujednačeni, čast izuzecima.
BiH ne snima žanrovske filmove, jer svaka naša komedija – mora dobiti aspekt socijalne drame, ili dašak crnog duha. Neko će reći, tipično bosanski.
BiH ne snima akcione filmove, horore, trilere, o Sci-Fi da ne pričamo. Da to postavimo ovako. BiH čak nema ni klasični ratni film. Možda fali inovativnosti pored očiglednog nedostatka sredstava, i opće volje da se ulaže u kinematografiju koja je sedma umjetnost.
Valjda što je sedma po redu, pa se maćehinski odnosi prema njoj, ali ruku na srce – ni ostalih šest ne prolaze glatko u društvu koje je zadojeno nijekanjem svega što izađe iz BiH.
Stručnjacima je jasno da nam je koprodukcija prošlost, sadašnjost i budućnost. Jer i film je biznis, a oni koji se prave radi umjetnosti – svuda bolje prolaze osim kod nas. Valjda nemamo sluha.
Sada jedan zadatak: Skrolajte tekst odozdo prema gore, i prebrojte nabrojane filmove koji nisu zasnovani na ratnoj tematici i postratnim konfliktima. Ovi filmovi su dostupni svima, o kvalitetu će svakako da svako ima svoj sud.
S druge strane, zamislite samo kako je pozorištu i pozorišnim glumcima i režiserima kojih ima jako mnogo, koji rade svaki dan i izvode predstave koje šačica ljudi pogleda. Njih zovu entuzijastima i aktivistima.
Koliko god da “crno bilo”, BiH ima ljude koji su sjajni u svojim profesijama “od kojih nema hljeba”. Upravo zato što tu “nema hljeba”, nema ni interesa. (šire javnosti).
A dižu se krediti od MMF-a za krpljenje rupa koje su poodavno crvotočine za ponor. Obzirom na pomenuti maćehinski odnos prema kulturi, budimo sretni da se išta snima osim dnevno-političke situacije.
Sumirano, od 2003. do 2016. godine snimljen je neznatan broj filmova bez uplitanja rata u BiH, još više ih je snimljeno sa jasnim implikacijama na ratna dejstva.
Dok je BiH, biće i historije.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
